hrvatski

Tijelo kao psiha u djelima klasika hrvatskog ekspresionizma

Rad se bavi problematikom prikaza tijela kao nositelja psihološkog stanja pojedinca i društva u izdvojenim djelima najznačajnijih predstavnika hrvatskog ekspresionizma: Ljube Babića, Vilka Gecana, Oskara Hermana, Ignjata Joba, Tomislava Kolombara, Jerolima Mišea, Zlatka Šulentića, Marina Tartaglie, Marijana Trepšea i Milivoja Uzelca. Ekspresionizam donosi antropocentričan stav u kojem čovjek postaje mjerilo i središte cjelokupne stvarnosti te moralnih i metafizičkih vrijednosti. Time se i uloga tijela u slikarstvu mijenja od prikazivačkog modela u model izražavanja emotivnih procesa i intimističkih reakcija proživljenog od strane umjetnika, koji na taj način govori više o sebi i vlastitiom unutrašnjem doživljaju potenciranom cjelokupnom duhovnom i egzistencijalnom klimom međuratnog društva, nego o samom objektu prikaza, u ovom slučaju tijela. Rad se bavi različitim modelima ekspresivnosti u prikazu i upotrebi tijela kao medija psihološke introspekcije umjetnika u europskom okviru na način da se ekspresivna funkcija tijela prikazuje u evolucijskom slijedu stila. Krucijalna imena hrvatskog ekspresionizma kojima se bavi ovaj rad pristupaju problematici tijela različitim ekspresivnim jezicima i različitim duhovnim težnjama, poticajima i životnimiskustvima, stvarajući na taj način bogatu i heterogenu sliku domaćeg ekspresionizma kao integralnog dijela globalnog europskog ekspresionističkog duha i pokreta.

ekspresionizam; hrvatski ekspresionizam; tijelo kao psiha

nije evidentirano