hrvatski

Antimikrobna učinkovitost meda

Med je prirodan proizvod medonosnih pčela (Apis mellifera) koje skupljaju nektar, medljiku i druge slatke izlučevine živih dijelova biljaka, obogate ih tvarima svoga tijela, prerade i odlažu u stanice saća. Ta vrijedna lakoprobavljiva namirnica životinjskog podrijetla se kao hrana i kao prirodni zaslađivač koristi od najstarijih vremena, pa sve do danas. Primjena meda spominje se već u sumeranskim zapisima kad se upotrebljavao za poboljšanje i održanje zdravlja, te produženje ljudskog života. Med se u mnogim civilizacijama i kulturama tijekom povijesti koristio u liječenju, posebice za liječenje opeklina, katarakte, ulkusa i za cijeljenje rana. Zbog svojih fizikalno-kemijskih osobitosti med apliciran na ranu čini svojevrsnu mehaničku barijeru što za posljedicu ima smanjeno stvaranje eksudata, a istodobno, zbog visoke osmolarnosti i protuupalnog djelovanja, omogućava ubrzano cijeljenje. Med također zaustavlja lipidnu oksidaciju mesa, enzimatski pospješeno tamnjenje voća i povrća, gubitak boje uslijed oksidacije kao posljedice izloženosti svjetlu, toplini ili nekim metalima, te se koristio tijekom povijesti kao prirodni konzervans. Med je prezasićena otopina jednostavnih šećera, koji uz vodu čine 98 % njegovog sastava, prvenstveno grožđanih i voćnih (38%), glukoze (31%) i saharoze (5%). Preostali dio od oko 2 % čine brojne tvari koje su velikim dijelom biološki aktivne i pridonose brojnim povoljnim učincima meda. Sastav meda primarno ovisi o vrsti nektara, odnosno botaničkom podrijetlu, i djelovanju vanjskih čimbenika, poput godišnjeg doba, klimatskih i pašnih prilika, te stadiju zrenja meda. Također, sadrži i druge biološki vrijedne tvari: minerale i mikroelemente, bjelančevine, slobodne aminokiseline, različite anorganske i organske kiseline, enzime, vitamine i aromatične tvari. Mnogi navedeni sastojci imaju antioksidativna svojstva, primjerice fenolne kiseline i flavonoidi, neki enzimi (glukoza oksidaza, katalaza) i aminokiseline. Bakteriostatska svojstva meda poznata su daleko u prošlosti, no nedovoljno poznavanje i promjenjivost omjera sastojaka koji su nosioci te aktivnosti, čine glavnu zapreku za njegovu eventualnu kliničku primjenu. Med je prirodan izvor različitih fitokemikalija, a njihovo biološko djelovanje se povezuje s protuupalnim, antiproliferativnim, antioksidacijskim i antimikrobnim učincima. Rezultatima dosadašnjih istraživanja utvrđeno je da su visoki sadržaj šećera, vodikov peroksid, niski pH, flavonoidi, metilglioksal i pčelinji protein defenzin-1 važni antimikrobni sastojci meda. Detaljna analiza čimbenika antimikrobnog djelovanja je značajna za karakterizaciju pojedine vrste meda, a istodobno će omogućiti proizvodnju standardiziranog meda s definiranom antibakterijskom djelotvornošću, doprinoseći time njegovoj primjeni u nutritivne svrhe (tzv. funkcionalna hrana unos koje se može pozitivno reflektirati na zdravlje), te kao prirodnog konzervansa.

antimikrobni učinci

nije evidentirano