hrvatski

Život, zdravlje i liječništvo u Platonovoj filozofiji

Tijelo čovjeka je neposredni i spontani proizvod duše od kojeg se duša u zemaljskom životu ne odvaja. Duša čovjeka s tijelom ulazi u zajednicu koja se naziva život. Smrtni dio duše posreduje između tijela i besmrtnog dijela duše. Zato što je tijelo izravni proizvod duše i po prirodi je svagda svezano za smrtni dio duše, protivnost između tijela i duše moguće je svesti na protivnost između smrtnog i besmrtnog dijela duše. Raznolike duševne moći mogu se svrstati u tri roda: žuđenje, žešćenje i razabiranje. Zbog toga su tri dijela duše, koji se svode na dva osnovna: smrtni dio duše, koji se sastoji od svekolikoga onog žestećeg i svekolikoga onog žudećeg, i besmrtni ili razabirući dio duše. Iako su duševne moći različite, u cjelini su srodne kao moći jedne i iste duše. Nema i ne može biti istinske zajednice duše i tijela, stoga niti dobrog života, ako čovjek jednim svojim dijelom duše zanemaruje ugode drugog dijela duše. Duša čovjeka treba žudjeti za zadovoljenjem istinskih ugoda svih njezinih dijelova. Ako čovjek obrazuje samo više dijelove duše, a ne vodi brigu i o nižim dijelovima duše, tada zanemaruje tijelo. Ako čovjek ima neobrazovano tijelo, ne može utjecati na uspostavu istinskog prijateljstva između žudećeg i žestećeg dijela duše s razabirućim. Kao takav, čovjek postaje nenavidan te vodi život u razdoru sa samim sobom. Da bi se odriješio od nenavisti, čovjek se treba cjelovito obrazovati uz pomoć gimnastike, liječništva, muzike i dijalektike. Platon određuje zdravlje uglavnom kao tjelesnu vrlinu, premda govori i o duševnom zdravlju. Tjelesno zdrav čovjek stavlja tjelesno zdravlje u službu duševnog zdravlja. Uspostava sloge između svih dijelova duše jest duševno zdravlje, odnosno obrazovana zajednica duše i tijela. Platon pod zajednicom zdrave duše i zdravog tijela podrazumijeva vođenje umnog života. Neobrazovana duša čovjeka je bezumna. U bezumlju nastaje nenavist, a nenavist uzrokuje nesklad. Nesklad između dijelova duše nije ništa drugo do li unutarnji razdor koji je bolest duše. Bolest duše uzrokuje nesklad između dijelova tijela. Uspostavljanje ravnoteže između dijelova tijela ovisi o oplemenjivanju nižih dijelova duše. Riječ je o naporu održavanja tjelesnog zdravlja u korist rađanja uma u duši. Zdravlje je ono dobro ; bolest je ono zlo. Ali tijelo čovjeka ne mora biti bolesno ili zlo ako je bolest prisutna u njemu. Ako je bolest prisutna u tijelu čovjeka, ono se može pojavljivati bolesno. Premda se pojavljuje, bolest nije u tijelu ako čovjek žudi za zdravljem. Čovjek žudi za zdravljem kao što žudi za prijateljem koji je po sebi ono dobro. Žudnja za zdravljem kao prijateljem koji je ono dobro po sebi jest odredbena za ozdravljenje. Ali da bi se u tijelu čovjeka pojavilo zdravlje, nije dovoljno da zdravlje postane čovjeku prijatelj, već ujedno čovjek treba postati prijatelj zdravlju. Obostrano prijateljstvo sa zdravljem nastaje na osnovi cjelovitog obrazovanja. Vođenje cjelovito dobrog života pretpostavlja trud koji se sastoji u poznavanju i ostvarivanju istinskih duševnih i tjelesnih ugoda. Tjelesna ugoda jest osjet tjelesnog ispunjenja. Ako se tijelo ispunjuje onime što je istinski lijepo, tada nastaje tjelesno zdravlje. Utoliko je tjelesno zdravlje povezano s tjelesnom ugodom. Riječ je o takvom osjetu tjelesnog ispunjenja koji je čist, jer prihvaća granicu i suima istinu. U konačnici Platon određuje čiste osjete i ugode kao petu tekovinu dobra, koja se nalazi odmah iza znanja i umijeća. Budući da tjelesna ugoda nastaje u osjetu ispunjenja tijela čovjeka, da bi se govorilo o čistoj tjelesnoj ugodi, osjet tjelesnog ispunjenja treba biti odriješen od uzroka svake vrste boli ili bolesti i miješanih ugoda. Čisti osjeti tjelesnog ispunjenja su u pratnji zdravlja. To su ugode koje nastaju u skladnoj zajednici duše i tijela. Upravo je osjet za sklad i ritam odredben za čovjeka. Podrijetlo čistog osjeta vezano je za prirodu temeljnih sastavnica četiriju prvotnih tijela. U tom smislu znanje o zdravlju ovisi o spoznaji postupka sastavljanja vatre, zraka, vode i zemlje i spoznaji uzroka miješanja njihovih rodova. Uz pomoć tog znanja čovjek stječe spoznaju o uzrocima tjelesnih bolesti te na taj način doprinosi održavanju duševnog zdravlja. Liječništvo se brine za zdravlje tijela, a filozofija za zdravlje duše. Budući da cjelovito obrazovanje podrazumijeva brigu za tijelo, filozofija se u bitnom odnosi i na liječničko znanje. Liječništvo koristi samo onima koji se pojavljuju bolesni ; ne i onima koji jesu bolesni. No oni koji se pojavljuju bolesni trebaju ispravno žudjeti za zdravljem. Liječništvo i filozofija neće ispuniti svrhu ako čovjek žudi za zdravljem samo zato što je bolestan: čovjek treba žudjeti za zdravljem kao što istinski filozof žudi za mudrošću. U uzajamnom prijateljstvu sa zdravljem čovjek postaje povezan s ljepotom po sebi. Ljepota po sebi se može pojavljivati i biti tjelesno vidljiva. Ona u duši čovjeka može izazvati osjet tjelesnog ispunjenja. Kao takva pobuđuje sjećanje na izvorno dobro i ljubav spram dobra. Prisutnost ljepote u tijelu jest prisutnost zdravlja. Liječnik nastoji razlikovati ljude koji žude za tjelesnim ugodama na ispravan način od onih koji žude za tjelesnim ugodama na opak način. Upravo je stoga liječništvo ono umijeće koje dobro raspoznaje lijepe ili plemenite i ružne ili opake tjelesne žudnje i ugode. Potonje razlikovanje pretpostavlja znanje o prirodi žudnje: kakve su, kolike su, kako se rađaju, kako propadaju, pa u praktičkom pogledu liječnik je onaj koji zna odriješiti čovjeka od opakih žudnji, te potom u njemu proizvesti plemenite žudnje za čistim tjelesnim ugodama.

Platon; duša; tijelo; obrazovanje; život; nenavist; zdravlje; žudnja; ugoda; liječništvo; filozofija; medikalizacija života; pluriperspektivnost

nije evidentirano