hrvatski

Film noir i njegovo nasljeđe u američkom filmu

Film noir je termin koji se koristi za filmski pokret koji je bio dominantan u američkoj kinematografiji četrdesetih i pedesetih godina. Pokret je odlikovao niz stilskih i tematskih karakteristika na koje je uglavnom utjecao njemački ekspresionizam. Neke od dominantnih tema pokreta bile su otuđenost, gubitak identiteta, fragmentirani životi, osjećaji tjeskobe i zatočenosti, raširena korupcija, nasilje i kriminal kao načini rješavanja problema. Film noir nije žanr, već transgenerički fenomen koji obuhvaća različite žanrove, od kojih su najčešći kriminalistička melodrama, detektivski film i triler. Na događaje u tim filmovima često duboko utječu misteriozne sudbinske sile, čineći likove još ranjivijima. Atmosfera je obično pesimistična, ponekad čak i nihilistička, što posebno naglašavaju crno-bijela fotografija u niskom ključu, odabir neobičnih i uznemirujućih uglova i narativni pristup kojeg odlikuje korištenje naratora i retrospektiva. Većina tema preuzeta je od predstavnika tvrdo-kuhane literature – Dashiela Hammetta, Raymonda Chandlera i Jamesa M. Caina, čiji je nesentimentalni književni stil bio posebno pogodan da opiše atmosferu razočaranosti poslijeratne Amerike. Malteški sokol (Huston, 1941) obično se smatra prvim predstavnikom pokreta film noira. Četrdesete su bile posebno produktivne za film noir i većina remek-djela žanra snimljena je tokom tog desetljeća. Neki od najpoznatijih filmova su Ubojstvo, draga moja (Dmytryk, 1944), Duboki san (Hawks, 1946), Dvostruka odšteta (Wilder, 1944), Iz prošlosti (Tourneur, 1947), Dama iz Šangaja (Welles, 1948), Džungla na asfaltu (Huston, 1950), Ubojice (Siodmak, 1946), Na usamljenom mjestu (Ray, 1950). Većina režisera koji su pripadali film noiru bili su njemačkog porijekla (Wilder, Preminger, Lang, Ophuls, Ulmer, Siodmak) ; ljudi koji su emigrirali iz nacističke Njemačke, što zasigurno pridonosi prevladavajućem osjećaju pesimizma i cinizma u njihovim filmovima. Ipak, pokret nije bio ograničen na te režisere, nego su ga široko prihvatili neki od najboljih režisera koji su tada radili u Americi – Welles, Zinnemann, Huston, Ray i Curtiz. Pedesete su označile kraj pokreta film noira. Različiti filmski povjesničari nisu se dogovorili o ''službenom'' kraju razdoblja film noira. Međaši u tom desetljeću su apokaliptični Poljubi me smrtonosno (Aldrich, 1955) i Wellesov Dodir zla (1958). Posljednji od njih obično se smatra posljednjim remek-djelom crno-bijelog film noira, tako da se može zaključiti da razdoblje film noira završava s ovim filmom (iako su druga mišljenja također prihvatljiva). Mnogo je razloga istaknuto da bi se objasnio prestanak pokreta. Neki od najznačajnijih su kraj snimanja u crno-bijeloj tehnici, raspad studijskog sistema, zbog kojeg je došlo do kraja proizvodnje B-filmova (jedne od glavnih uporišnih točaka noira), i početak razdoblja televizije. Nakon 1958., film noir je uglavnom nestao s američkih ekrana, iako su postojali filmovi koji su se snimali u klasičnoj tradiciji noira (Sutrašnjica bez izgleda, 1959 ; Američko podzemlje, 1961). Filmovi s kraja šezdesetih označili su novi početak – Point Blank (1967), Bullitt (1968) i nešto kasniji Prljavi Harry (1971) unijeli su novu živost u pokret. Nasilje, korupcija i tvrdo-kuhani antijunaci vratili su se u velikom stilu. Kineska četvrt (Polanski, 1974) smatra se prvim filmom neo-noira. Sedamdesete su ponovo istraživale tamne kuteve ljudske psihe (Noćna kretanja, 1975 ; Taksist, 1976). Taj trend nastavio se u osamdesetima (Vrelina tijela, 1981 ; Krvavo jednostavno, 1984 ; Ubij me ponovo, 1989) i devedesetima (Sirove strasti, 1992, Sedam, 1995, L. A. povjerljivo, 1997), dokazujući da je nasljeđe film noira jedno od najznačajnijih u američkoj kinematografiji i da je njegov utjecaj danas jednako snažan.

otuđenost; grad; detektiv; fatalna žena; film noir; retrospekcija; tvrdo-kuhana književnost; noć; nasilje; voice-over naracija

nije evidentirano