hrvatski

Stjepan Radić i Dalmacija (1918.-1928.)

Autor na temelju arhivske građe, literature i suvremenog tiska razmatra djelovanje Hrvatske (republikanske) seljačke stranke i njezinog predsjednika i vođe Stjepana Radića u Dalmaciji u razdoblju od 1918. do 1929.godine. Dalmatinski gradovi poslije sloma Austro-Ugarske Monarhije u novoj državnoj zajednici Kraljevini SHS očekuju konačno riješenje dugogodišnjih političkih, nacionalih i gospodarskih problema. Borba protiv talijanske iredente, pored ostalog, ubrzala je formiranje nove zajednice koja primat vodeće snage ujedinjenja (Srbije) osigurava centralističko-unitaristički organiziranom državom. Programsko oblikovanje integralnog političkog pokreta i unitarističkog nacionalnog koncepta dolazi u Splitu, a uskoro i cijeloj Dalmaciji, do izražaja još prije formiranja monarhističke zajednice, premda će posljedice velikosrpske hegemenije uvjetovati izuzetno brz stupanj opozicionog opredjeljenja najširih masa što neće biti karakteristika dobrog dijela pragmatične jugo-inteligencije. Prodor Radića u Dalmaciju i snažni eho hrvatskog nacionalizma u seljačkim redovima nakon 1923.godine žustro su demistificirali “vidovdansko jugoslavenstvo”, vizionarski najavljujući turbulentnu budućnost u kojoj hrvatska nacionalna posebnost i socijalna prava zauzimaju posebno mjesto. Politička budnost liberalne inteligencije naklonjene jugoslavenskom integralizmu u Splitu održavana je apokaliptičnim vizijama navodno separatističkih pokreta koji nekažnjeno cijepaju vidovdanske relikvije.Tek će snažniji prodor hrvatskog nacionalnog(seljačkog) pokreta u dalmatinskoj Zagori i uzduž obale od 1923.godine, razdrmati građanske slojeve i utjecati na preorijentaciju inteligencije otvarajući mučan i krivudan put pronalaska hrvatske nacionalne matrice.Upravo će se na liniji otpora rigidnom velikosrpskom centralizmu u Splitu, Dubrovniku, Šibeniku i drugim mjestima profilirati federalistički i antihegemonistički otpor Beogradu, koji će nakon skupštinskog atentata 1928. odbaciti stare formule, podvrgavajući čak i socijalne probleme jedinstvenoj nacionalnoj akciji. Uloga Stjepana Radića na planu nacionalnog osvještavanja i očuvanja nacionalne individualnosti Hrvata, unatoč svim nedosljednostima i protivurječnostima, presudno se osjećala i na području Dalmacije gdje je H ( R ) SS legalnom političkom akcijom uspjela poraziti hegemonističke nasrtaje centralističkih i jugounitarističkih snaga. Općinski izbori 1928.godine, koji postaju indikatorom zrelosti i mobilnosti radićevskih ideja, definitivno gase sve svijeće “jugoslavenstvujuće” romantike i pomno njegovane jugo karizme. Perjanice vidovdanske ideologije Dalmaciju će, a poglavito Split i Dubrovnik, proglasiti oazom hrvatskog separatizma. Radićeva smrt 1928.godine okončat će procese diferencijacije učvršćujući hrvatski oporbeni zid pred novim iskušenjima koja dolaze. Autor na temelju arhivske građe, literature i suvremenog tiska razmatra djelovanje Hrvatske (republikanske) seljačke stranke i njezinog predsjednika i vođe Stjepana Radića u Dalmaciji u razdoblju od 1918. do 1929.godine. Dalmatinski gradovi poslije sloma Austro-Ugarske Monarhije u novoj državnoj zajednici Kraljevini SHS očekuju konačno riješenje dugogodišnjih političkih, nacionalih i gospodarskih problema. Borba protiv talijanske iredente, pored ostalog, ubrzala je formiranje nove zajednice koja primat vodeće snage ujedinjenja (Srbije) osigurava centralističko-unitaristički organiziranom državom. Programsko oblikovanje integralnog političkog pokreta i unitarističkog nacionalnog koncepta dolazi u Splitu, a uskoro i cijeloj Dalmaciji, do izražaja još prije formiranja monarhističke zajednice, premda će posljedice velikosrpske hegemenije uvjetovati izuzetno brz stupanj opozicionog opredjeljenja najširih masa što neće biti karakteristika dobrog dijela pragmatične jugo-inteligencije. Prodor Radića u Dalmaciju i snažni eho hrvatskog nacionalizma u seljačkim redovima nakon 1923.godine žustro su demistificirali “vidovdansko jugoslavenstvo”, vizionarski najavljujući turbulentnu budućnost u kojoj hrvatska nacionalna posebnost i socijalna prava zauzimaju posebno mjesto. Politička budnost liberalne inteligencije naklonjene jugoslavenskom integralizmu u Splitu održavana je apokaliptičnim vizijama navodno separatističkih pokreta koji nekažnjeno cijepaju vidovdanske relikvije.Tek će snažniji prodor hrvatskog nacionalnog(seljačkog) pokreta u dalmatinskoj Zagori i uzduž obale od 1923.godine, razdrmati građanske slojeve i utjecati na preorijentaciju inteligencije otvarajući mučan i krivudan put pronalaska hrvatske nacionalne matrice.Upravo će se na liniji otpora rigidnom velikosrpskom centralizmu u Splitu, Dubrovniku, Šibeniku i drugim mjestima profilirati federalistički i antihegemonistički otpor Beogradu, koji će nakon skupštinskog atentata 1928. odbaciti stare formule, podvrgavajući čak i socijalne probleme jedinstvenoj nacionalnoj akciji. Uloga Stjepana Radića na planu nacionalnog osvještavanja i očuvanja nacionalne individualnosti Hrvata, unatoč svim nedosljednostima i protivurječnostima, presudno se osjećala i na području Dalmacije gdje je H ( R ) SS legalnom političkom akcijom uspjela poraziti hegemonističke nasrtaje centralističkih i jugounitarističkih snaga. Općinski izbori 1928.godine, koji postaju indikatorom zrelosti i mobilnosti radićevskih ideja, definitivno gase sve svijeće “jugoslavenstvujuće” romantike i pomno njegovane jugo karizme. Perjanice vidovdanske ideologije Dalmaciju će, a poglavito Split i Dubrovnik, proglasiti oazom hrvatskog separatizma. Radićeva smrt 1928.godine okončat će procese diferencijacije učvršćujući hrvatski oporbeni zid pred novim iskušenjima koja dolaze.

seljački pokret; konflikt; hrvatski nacionalizam; centralizam; separatizam; općinski izbori; srpska hegemonija

nije evidentirano