hrvatski

Gradnja i opremanje varaždinske pravoslavne crkve 1884. godine

Varaždinska pravoslavna crkva svetoga Đorđa pripada skupini najkasnije podignutih pravoslavnih sakralnih građevina u urbanim centrima Hrvatske u 19. stoljeću. Nakon donošenja Patenta o toleranciji Josipa II. 1781. godine prva skupina većih pravoslavnih crkvi počinje se podizati u zapadnijim hrvatskim gradovima (Karlovac, Zagreb, Rijeka, Bjelovar, Koprivnica). Potpuno ukidanje svih ograničenja za nekatoličke konfesije 1850-ih i 1860-ih godina dovelo je do novoga vala izgradnje neposredno nakon sredine 19. stoljeća (Otočac, Ogulin). Kako je u Varaždinu pravoslavna zajednica bila demografski izrazito slaba izgradnja tamošnje pravoslavne crkve uslijedit će tek 1884. ponajprije zahvaljujući okolnosti što su se na čelnim mjestima županije i grada nalazili u to vrijeme pravoslavci: varaždinski veliki župan bio je Ognjeslav Utješenović Ostrožinski, a gradonačelnik Milan Vrapčević. Kao pripadnici političke i kulturne elite tadašnje Hrvatske oni su osigurali potrebne dozvole te sredstva za gradnju, pa i pomoć samog vladara Franje Josipa I. Arhitektura crkve, podignute po projektima Žige Baločanskog (gradnju je izveo Radoslav Atzinger) osebujan je primjer poimanja neobizantskog stila, s jakim neoromaničkim primjesama. Unutrašnja oprema neusporedivo je zanimljivija. Crkvi je darovana stara bidermajerska oprema zagrebačke pravoslavne crkve nastala u prvim desetljećima 19. stoljeća (vjerojatno između 1813. i 1828.): ikonostas, dvije pijevnice, svi stolovi, nakiti, tri velika prozora, te veliki polijelej (luster) od kristalnog stakla. Skraćen je, zbog manjih dimenzija varaždinske kapele, za po jedan red ikona sa svake strane.

Crkva svetog Đurđa; Varaždin; Preobraženska crkva; Zagreb; Bidermajer; Neobizant; Historicizam; Žiga Baločanski; Radoslav Atzinger; Ognjeslav Utješenović Ostrožinski; Milan Vrapčević

nije evidentirano