hrvatski

Volto Santo u hrvatskim glagoljskim misalima i njegovi ikonografski izvori

Ikonografski izvori za Volto Santo na minijaturama hrvatskih glagoljskih misala u 15. stoljeću sadržani su u dvije osnovne skupine. To su ne-likovna vrela (primarni ikonografski izvori) i likovna vrela (sekundarni ikonografski izvori). Prva se skupina odnosi na tradiciju i historiografiju ; književnost (legende i apokrife), te liturgijske i simbolične elemente. Drugu skupinu sačinjavaju djela srednjovjekovne bizantske i zapadne umjetnosti, čija je ikonografija utjecala na minijature u hrvatskim glagoljskim misalima. Volto Santo se u književnosti i umjetnosti prenosio na sličan način u Europi i u Hrvatskoj. To se odvijalo: 1. u istom zemljopisnom pravcu, to jest s kršćanskoga Istoka na Zapad, a sa Zapada u hrvatske glagoljske rukopise ; 2. na isti način, to jest posrednim putem ; 3. u različito vrijeme. Minijaturama Volta Santa u hrvatskim glagoljskim misalima, prethodili su književni uzori od 10. do 15. stoljeća, ponajprije Nikodemovo evanđelje. Zapadni likovni uzori nisu bili čiste preslike istočnih izvora i bizantskoga slikarstva, već njihove prerade. Volto Santo na Zapadu nastao je prema njihovoj ikonografiji, ali je umjetnički bio oblikovan uglavnom prema suvremenom, gotičkom stilu. U ovu skupinu pripadaju i Veronike u Rimu, Genovi i Manopellu koje su bile smatrane pravom Kristovom relikvijom i stoga često umjetnički oponašane, osobito rimska. Volto Santo u hrvatskim glagoljskim misalima nastao je prema tim zapadnim predlošcima koji vjerojatno nisu stariji od 13. stoljeća, a na ikonografiju glagoljskih minijatura utjecali su preko Italije i Francuske.

ikonografija; Volto Santo; minijature; hrvatski glagoljski misali; Istok; Zapad; Mandylion; Nikodemovo evanđelje; Veronika

Slikovne ilustracije uz tekst.