talijanski

Ljubo Karaman e la nozione dell'arte provinciale, dell'arte di frontiera e dell'arte periferica

Autor definira Ljubu Karamana (1886-1971), kao učenika Riegla, sljedbenika Dworaka, kritičara Strzygowskog, ali kao najbitnije kao kreativnog nastavljača "bečke škole povijesti umjetnosti" u teorji, interpretaciji i zaštiti spomenika kulture. On je prvi hrvatski povjesničar umjetnosti koji je dao prilog europskoj teoriji umjetnosti i to interpretacoijom pojmova "granična, provincijska i periferijska sredina". Timačeći pojam "granični" kao umjetnost sredine na razmeđu dvaju kutlurnih krugova (što vrijedi za Hrvatsku u cjelini), "provincijski" kao negativnu oznaku (ovisnost o većem centru, imitativnost), a "periferijski" kao poztivnu (kreativnost, sloboda stvaranja koju umjetnicima omogućuje periferijska sredina), Karaman interpretira pojam periferijske umjetnosti na umjetnosti Dalamcije i argumentira antologijskim djelima Buvine, Radovana, Jurja Dalmatinca, Nikole Firentinca). Autor smatra da Karamanova "tri pojma", nadilaze regionalna okvire i uključuju se u opću teoriju umjetnosti, poput stilskih kategorija H. Woelfflina.

tri pojma; granična; provincijska; periferijska umjetnost; teorija umjetnosti; bečka škola povijesti umjetnosti; sloboda stvaranja periferijske sredine

nije evidentirano