hrvatski

Farmakogenetika i klinički laboratorij

Farmakogenetika je novija grana farmakoloških znanosti koja proučava vezu između genetske predispozicije pojedinca i njegove sposobnosti da metabolizira neki lijek ili neki strani spoj. Razlike u metabolizmu lijeka mogu dovesti do teške toksičnosti ili neuspjeha terapije uslijed promjene odnosa između doze i koncentracije farmakološki aktivnog lijeka u krvi a rezultat su genetske promjene, polimorfizma, enzima uključenih u metabolizam lijeka. Genetski se polimorfizam na temelju sposobnosti metaboliziranja lijekova povezuje s tri vrste fenotipova. Fenotip ekstenzivnog metabolizma (extensive metabolizer, EM) lijeka znakovit je za normalnu populaciju; fenotip slabog metabolizma (poor metabolizer, PM) udružen je s nakupljanjem specifičnih supstrata lijeka u organizmu a predstavlja autosomno recesivno svojstvo nastalo mutacijom i/ili delecijom oba alela odgovorna za fenotipsku ekspresiju; fenotip ultraekstenzivnog metabolizma (ultra-extensive metabolizer, UEM) rezultira povećanim metabolizmom lijeka uslijed amplifikacije gena koje proizlazi iz autosomno dominantnog svojstva. Metode molekularne biokemije razvijene u kliničkim laboratorijima su novo dijagnostičko sredstvo koje omogućuje otkrivanje alelskih mutacija te prepoznavanje homozigotnih ili heterozigotnih nosioca mutantnih gena. Prednost molekularne dijagnostike na području farmakogenetike je upravo činjenica da rezultati farmakogenetske analize osiguravaju podatak o genotipskim/fenotipskim osobinama ispitanika glede njegove sposobnosti metaboliziranja lijeka prije samog početka terapije, te tako omogućuju odabir optimalne doze. Uz to prepoznavanje PM odnosno UEM fenotipa za određeni enzim omogućuje da se načini odabir istovrsnog lijeka koji se metabolizira drugim enzimom te tako spriječe neželjene reakcije ili terapijske pogreške uslijed premale ili prevelike doze lijeka.

farmakogenetika; genetski polimorfizam; genotipizacija

nije evidentirano