hrvatski

Regimentskomandne zapovidi: kondenzirana lirika života u tumačenju Dionizija Švagelja

Regimentikomandne zapovidi po svojoj su naravi "slabi" povijesni dokumenti koji ne udovoljavaju niti minimalnim uvjeti¬ma za književne tekstove. Pisali su ih anonimni vojni pisari sa samo jednim ciljem: slovom zakona propisati, zapovjediti, kazniti, zastrašiti žitelje Vojne granice pretvarajući ih u taoce nemilosrdne i surove vojne uprave. Vojna granica, "krvava haljina" južnog ruba Interamniae, bila je velika vojarna u kojoj je sve bilo strogo pro¬pisano: od dnevne straže i sanitarne službe do "rihtovanja" brkova. Nigdje se to nije tako jasno reflektiralo kao u pukovnijskim i satnijskim zapovijedima. Čak i devetnaestostoljetna pozitivistička hi¬storiografija mogla je u njima vidjeti prvorazredni izvor za rekon¬strukciju narodnoga života onoga doba, a da i ne govorimo o zna¬čenju i vrijednosti ovih "sirovih" povijesnih izvora kada bi ih se analiziralo iz aspekta nove povijesti. Ipak, vidjeti u njima "artistič¬ku vrijednost" i "kondenziranu liriku života", kako ih je protuma¬čio D. Švagelj, značilo je nešto posve drugo. U konačnici ovaj je projekt značio rušenje granica između historije i fikcije, istine i izmišljaja, života i umjetnosti. Na kojim se poetičkim premisama i znanstveno-metodolo-gijskim postavkama temelji Švageljevo književno čitanje ovih po¬vijesnih dokumenata, predmetno je područje ovoga rada, koje nas dovodi u blizinu središnjeg pitanja svekolika Švageljeva promišljanja o književnosti: pitanje je to o odnosu umjetnosti spram katego¬rije istine i života, kojim se na nov (modernistički) način razrješava ontološki status književnosti.

Dionizije Švagelj; regimentskomandne zapovidi; Vojna granica; povijest; fikcija

nije evidentirano