hrvatski

Kineziološka kultura u odgoju za odgovornost

Kineziološke kultura utemeljena na kineziologijskoj znanosti dio je opće kulture, situira se u okvir kulture življenja suvremenog čovjeka i u tom prostoru se aktualizira. Ona nadilazi okvire športa iako im je temelj i pretpostavka. Pri tome naglašavajući biološke, zdravstvene, ekonomske, kulturne i pedagoške vrijednosti (Findak, 1999). Znanstveno utemeljenim vježbanjem može se utjecati ne samo na ciljana područja antropoloških obilježja te usvojenost motoričkih znanja i razinu motoričkih postignuća kao svojevrsnu spregu motoričkih znanja i motoričkih sposobnostiveć i na kognitivne funkcije, na konativne dimenzije odgovorne za modalitete ponašanja i efikasnu socijalizaciju najmlađih i mladih (Findak i sur. 2003). Tjelesna aktivnost ima preventivnu ulogu u nastanku niza poremećaja (Bouchard i Després, 1995) između ostalog u prevenciji i redukciji pretilosti (Flynn i sur., 2006). Ta uloga se danas u suvremenim uvjetima života multiplicira jer oni predstavljaju novi izazov za civilizaciju koja svakodnevno prijeti samodestrukcijom u svakom pogledu kako biološkom, etičkom, gospodarskom, demografskom. Odgovornost za opstanak u civilizacijskom okviru leži kako na pojedincu tako i na svim strukturama društva, pa se u skladu tome nameće pitanje odgoja za odgovornost a onda i pitanje udjela kineziološke edukacije, najmasovnijeg primijenjenog kineziološkog područja, za odgovornost. Pored toga što „sat tjelesne i zdravstvene kulture u užem smislu predstavlja temelj cjelokupne tjelesne i zdravstvene kulture, sporta i sportske rekreacije u svakoj pa i našoj zemlji“ (Findak, Prskalo i Babin, 2011), danasjeu školi u izvannastavnim aktivnostima značajno manji broj djece nego u izvanškolskim aktivnostima. To samo po sebi ne bi bio problem ako nije pokazatelj nespremnosti škole da udovolji potrebama djece u potpunosti (Prskalo, 2007).Preporučeno vježbanje od najmanje jednog sata dnevno kojeg prema istraživanju ne ostvaruje 39% dječaka i 58% djevojčica u dobi od 7. do 18. godina (Horgana (2005), izgleda nije dovoljno. Razvoj ekološke svijesti predstavlja prvorazrednu aktivnost usmjerenu odgoju za odgovornost i nije privilegija niti obveza samo jednog predmeta.S kineziološkog stajališta kineziološka aktivnost bilo da je usmjerena edukaciji, rekreaciji, športu ili kineziterapiji podrazumijeva neposredan kontakt čovjeka bilo kao pojedinca ili grupe s okolinom. U toj interakciji čovjek od najranije mladosti ima kritički odnos prema okolini procjenjujući je neposredno i stvarajući pozitivan odnos kako prema vježbanju tako prema prostoru u kojem zadovoljava svoje biopsihosocijalne potrebe. Od pozitivnog odnosa do djelovanja je mali korak, te uz minimum etičnosti čovjek postaje zauzet za svoj ali i tuđi okoliš. Na taj način kroz kineziološku aktivnost sudjelujući u odgoju za odgovornost za jedinu moguću budućnost djelujemo preventivno (Findak i Prskalo, 2004). Okupacija svih snaga društva u užem i civilizacije u širem smislu je učinkovit odgovor na ta pitanja a on treba biti prije svega usmjeren u prostor djetinjstva – prostor najvećih šansi i najvećih opasnosti. To je put da suprotstavljanja anticivilizacijii sve agresivnijoj subkulturi.

Odgoj; odgovornost; kineziološka kultura

nije evidentirano