hrvatski

Renesansni platonizam i matematika

Sažetak Polazište u radu predstavljaju polemike oko uloge renesansnog platonizma u genezi novovjekovne znanosti. Dok je po jednima taj pravac filozofiranja bio kočnica razvoju novovjekovne prirodne znanosti, po drugima je već samo intenziviranje interesa za matematiku u renesansnih platoničara, do kojega dolazi zahvaljujući ponovno probuđenom interesu za Platonovu filozofiju, pokazateljem da je upravo taj smjer renesansnog mišljenja ponajviše doprinio uspostavljanju na matematici utemeljene prirodne znanosti. Da bi se u vezi s navedenim kontroverzijama mogao zauzeti stav, neophodno je prije svega steći uvid u sve aspekte govora o matematici i matematičkom u djelima renesansnih platoničara. U tekstu su izloženi stavovi o matematici nekolicine filozofa koji su na neki način reprezentativni za taj smjer renesansnog filozofiranja. Isticanje nemogućnosti primjene matematike na fizičke stvari i osporavanje znanstvenosti matematike u Pica della Mirandole, posezanje za matematičkim kao polazištem u izlaganju ontoteologijskih teza u Frane Petrića, simbolička primjena matematike u Učenom neznanju Nikole Kuzanskog koji je matematičkim problemima posvetio jedanaest svojih djela, njegovo intenzivno traganje za rješenjem zagonetke kvadrature kruga i njegovi pokusi s vagom, magijska primjena matematike i numerologijske spekulacije Giordana Bruna, numerologija povezana s kabalom u Pavla Skalića, matematika gotovo izjednačena s astrologijom u Federika Grisogona koji piše komentar Euklidovih Elemenata, a u svome Astronomskom zrcalu i Boga podređuje broju, sve su to oblici u kojima se matematika javlja u djelima renesansnih platoničara. Na temelju uvida u stavove navedenih filozofa u zaključku se ističe kako se većina renesansnih platoničara na ovaj ili onaj način bavi matematikom. Pritom se pokazuje da je u njih posezanje za matematikom primarno u funkciji rješavanja onto(teo)logijskih pitanja. Naročito je istaknuta simbolička uporaba matematike, pri čemu je naglašeno značenje matematike kao puta do »tajnih znanja« i spoznaje božanskog. Kad ističu značenje simboličke matematike, renesansni platoničari pozivaju se uglavnom na pitagorejsko-platoničku tradiciju, koju povezuju s numerologijskim spekulacijama i kabalom, ne razlučujući striktno dvije tradicije antičke filozofije u pogledu stava o matematici. Shodno striktnom razlikovanju dviju regija bića – inteligibilne i materijalne, većina renesansnih platoničara razlikuje dva aspekta matematičkog – onaj božanski i onaj kojim se koristimo u praktične svrhe. U njih je međutim istovremeno prisutna tendencija sagledavanja prisutnosti idealnog u materijalnom što se onda odnosi i na matematiku. Utoliko se renesansni platonizam, kao specifično tumačenje Platonove filozofije, predstavlja kao novoplatonizam. U mnogim se stavovima vezanim uz ono matematičko u renesansnih platoničara pritom očituje utjecaj stavova Jambliha i Prokla, koji mogućnost primjene matematike na svijet promjenjivog utemeljuju u stavu po kojem su ideje, idealni brojevi i likovi počela tvarnog svijeta. U zaključku se konstatira kako je iz navedenih stavova renesansnih platoničara razvidno da se onom matematičkom u okviru toga tumačenje svijeta pridaju drugačije značenje i namjena od onog što će ga imati u Galileja i nakon njega. U okviru renesansnog platonizma matematika je u funkciji traganja za biti stvari. Istaknuto je kako, bez obzira na spomenutu razliku, renesansni novoplatonizam, upravo kao određeno tumačenje svijeta koje ono idealno nalazi u materijalnom svijetu, pružajući uvid u mogućnost primjene matematike na ono promjenjivo, ipak naizvjestan način priprema teren za uspostavljanje novog odnosa spram svijeta i onog matematičkog u njemu. Zaključuje se kako ono radikalno novo u čemu se konstituira novovjekovna znanost nije naprosto povećan interes za matematiku i intenzivirano bavljenje njome što je na djelu u renesansnom platonizmu, već novo čovjekovo htijenje spram svijeta iz kojeg proizlazi i novo značenje i nov način primjene onog matematičkog. Ključne riječi: renesansni platonizam, matematika, Pico della Mirandola, Frane Petrić, Giordano Bruno, Pavao Skalić, Federik Grisogono, Nikola Kuzanski

renesansna filozofija, matematika, Frane Petrić, Pico della Mirandola, Pavao Skalić, Giordano Bruno, Federik Grisogono, Nikola Kuzanski, novovjekovna znanost

nije evidentirano