hrvatski

Pregled teorije i etičkih načela konzervatorsko - restauratorske djelatnosti

Suvremena teorija i etička načela konzervatorsko-restauratorske djelatnosti rezultat su zapadnjačkog poimanja povijesti i iskustava stečenih od vremena Francuske revolucije do danas. Suvremenu teoriju restauriranja obilježio je Cesare Brandi svojim djelom Teoria del restauro iz 1963., a u posljednjem desetljeću uvođenjem načela održivog razvoja i Salvador Muños-Vinaz (Contemporary Theory of Conservation, 2005). U našoj stručnoj javnosti važnu ulogu u poduci zaštite kulturne baštine imao je prijevod djela Bernarda M. Fieldena Uvod u konzerviranje kulturnog nasljeđa koje je 1981. objavilo Društvo konzervatora Hrvatske. Utjecajno djelo Bernarda M. Fieldena tematiziralo je i etičke standarde. Nekoliko je godina kasnije (1984.) Europska konfederacija konzervatorsko-restauratorskih organizacija (European Confederation of Conservator-Restorers Organizations - ECCO) objavila smjernice konzervatorsko-restauratorske struke unutar kojega i etički kodeks. Sažeto možemo zaključiti da je cilj konzervatorsko-restauratorske djelatnosti sprečavanje propadanja te čuvanje materijala i svojstava kulturnoga dobra. Zadaća konzervatora-restauratora je poštivati fizički integritet kulturnog dobra u kojem su sadržane povijesna, estetska i društvena dimenzija. On nije niti umjetnik niti obrtnik već se bavi odlaganjem propadanja kulturnog dobra, njegovim očuvanjem te vodi produljenju života kulturnog dobra radi njegovog korištenja i razumijevanja u sadašnjosti i budućnosti. Kao važna etička načela treba naglasiti: fizički integritet i najbolji interes kulturnog dobra, kompetentnost vršitelja zahvata, dokumentiranje, težnju za minimalnom intervencijom te kompatibilnošću i reverzibilnošću novih materijala.

Teorija; načela konzervatorsko-restauratorske djelatnosti

nije evidentirano