hrvatski

Triton: kroćenje antičkog čudovišta

Triton je Neptunov sin, ljudska figura u svom gornjem dijelu, dok u donjem, ispod pojasa od akantova lišća, ima «kitovo obličje» kako kaže Vergilije, odnosno završetak u obliku morske zmije, kako je najčešće prikazivan u grčkoj umjetnosti, još od arhajskog doba. Kao i sva poluantropomoforna bića grčke mitologije, i Triton je divlja, neukrotiva priroda, koja uzmiče ispred olimpskih bogova, poglavito, čini se, ispred Dioniza. Kao i brojni drugi figuralni motivi antičke umjetnosti (eroti, satiri, nimfe) koji će tijekom 15. i 16. stoljeća postati omiljeni leit-motiv klasične obnove, i Triton je čest u djelima renesansnih umjetnika. Ovaj rad nastoji ustanoviti da li, i u kojoj mjeri, umjetnost razdoblja renesanse na tlu Hrvatske pokazuje interes za taj motiv i u kojoj mjeri ga koristi kao jednostavni dekorativni citat all'antica, odnosno u kojoj mjeri prepoznaje semantička značenja koja se vezuju uz Tritone u razdoblju antike. Tako se navode poznati primjeri iz helenističke i rimske umjetnosti (npr. «Oltar Domicija Ahenobarba»), pri čemu dolazi do izražaja povezanost Tritona s javnom, u smislu trijumfalnog, odnosno zagrobnom skulpturom, u smislu eshatološkog elementa, u onoj mjeri u kojoj ovaj posljednji možemo prepoznati na skupini tzv. Meerwesen sarkofaga iz 2. i 3. stoljeća. Uspoređujući likovno i književno stvaralaštvo (poezija Dubrovčanina Ilije Crijevića), nastoji se razmotriti paralelizam u odnosu na posezanje i sustavno korištenje opće poznatog antičkog motiva u humanističkoj kulturi naših prostora, poglavito istočno jadranske obale. Pritom se i u književnom i u likovnom stvaralaštvu može govoriti o «kroćenju» antičkog čudovišta, odnosno o interpretaciji koja u obzir uzima divlju, nagonsku prirodu mitološkog bića i njegovu novu, pripitomljenu narav, kao dokaz blagotvornog utjecaja kršćanskog nauka.

Triton, mitologija, antička umjetnost, renesansna umjetnost

nije evidentirano