hrvatski

Usvajanje i primjena umjetničkih pojmova i nazivlja na području sjeverozapadne Hrvatske

Druga polovica XVII. i XVIII. stoljeće svjedoče snažnom razvitku umjetničke produkcije na području sjeverozapadne Hrvatske. Uz stalno pritjecanje umjetnika iz razvijenijih, mahom srednjoeuropskih središta, u nekoliko se većih gradova (ali i u umjetnički poticajnim okvirima redovničkih zajednica) razvijaju lokalne radionice koje se s obzirom na vremenski raspon njihove djelatnosti može smatrati dijelom domaće kulturne scene. Na polju slikarstva pri tome se ističu slikarske radionice koje su se od druge polovice XVII. stoljeća javljale u okviru pavlinskoga reda i koje svoj vrhunac dosežu u plodnoj djelatnosti Tirolca Ivana Krstitelja Rangera (1700. – 1753.). Istodobno, u važnijim gradskim središtima javljaju se domaći ili udomaćeni slikari poput Bernarda Bobića († oko 1695.) u Zagrebu ili Blaža Grubera († 1753.) u Varaždinu. Doprinos crkvenih redova značajan je i u kiparskoj produkciji u kojoj se pavlinskoj radionici pridružuje i ona Hrvatsko-kranjske franjevačke provincije. Među kiparima – svjetovnjacima istiću se brojni umjetnici, mahom prialpskoga podrijetla i naobrazbe poput Ivana Jakoba Altenbacha (druga polovica XVII. st.), Ivana Komersteinera († 1694./95.), Antuna Reinera († kraj 18. st.), Ivana Adama Rosembergera († 1758.), Franje Antuna Strauba († 1774./76.) i drugih, a sobito je zanimljiva i kiparska radionica koja je tijekom prve polovice XVIII. stoljeća djelovala na dvoru zagrebačkoga biskupa Jurja Branjuga (1723. – 1748.). U formiranju kulturne scene, umjetnicima svakako treba pribrojiti naručitelje – pripadnike društvenih elita – rast čijega likovnoga senzibiliteta prati ali i potiče i usvajanje niza (leksičkih) pojmova povezanih s likovnom umjetnošću. Promatrajući iz današnje perspektive umjetnička djela XVII. i XVIII. stoljeća, te osobito promišljajući udio donatora odnosno naručitelja prirodno se je zapitati u kolikoj je mjeri njihova uloga bila predodređena ili ograničena sposobnošću konkretizacije vlastitih umjetničkih iskustava koja se – za predpostaviti je – očitovala u usvajanju i primjeni novih termina odnosno pojmova. Osim u ugovorima o izradi pojedinih umjetničkih dijela u kojima se uz prevladavajući latinski susreću i njemački, talijanski ali i hrvatski tekstovi, ovaj je pojmovni razvitak moguće ponajbolje pratiti u povijesnim rječnicima – svjedočanstvima leksikografskih i filoloških napora dvaju baroknih stoljeća.

umjetnički pojmovi, umjetničko nazivlje, barok, Belostenec, Sušnik, Jambrešić, Vitezović

Druga polovica XVII. i XVIII. stoljeće svjedoče snažnom razvitku umjetničke produkcije na području sjeverozapadne Hrvatske. Uz stalno pritjecanje umjetnika iz razvijenijih, mahom srednjoeuropskih središta, u nekoliko se većih gradova (ali i u umjetnički poticajnim okvirima redovničkih zajednica) razvijaju lokalne radionice koje se s obzirom na vremenski raspon njihove djelatnosti može smatrati dijelom domaće kulturne scene. Na polju slikarstva pri tome se ističu slikarske radionice koje su se od druge polovice XVII. stoljeća javljale u okviru pavlinskoga reda i koje svoj vrhunac dosežu u plodnoj djelatnosti Tirolca Ivana Krstitelja Rangera (1700. – 1753.). Istodobno, u važnijim gradskim središtima javljaju se domaći ili udomaćeni slikari poput Bernarda Bobića († oko 1695.) u Zagrebu ili Blaža Grubera († 1753.) u Varaždinu. Doprinos crkvenih redova značajan je i u kiparskoj produkciji u kojoj se pavlinskoj radionici pridružuje i ona Hrvatsko-kranjske franjevačke provincije. Među kiparima – svjetovnjacima istiću se brojni umjetnici, mahom prialpskoga podrijetla i naobrazbe poput Ivana Jakoba Altenbacha (druga polovica XVII. st.), Ivana Komersteinera