hrvatski

PRINOS ŠIME STARČEVIĆA STANDARDIZACIJI HRVATSKE SINTAKSE

U radu se izlažu rezultati analize opisa atributa u jezikoslovnim djelima Šime Starčevića: Novoj ricsoslovici iliricskoj (Trst, 1812.) i Ričoslovju, gramatici u nastavcima objavljivanoj u Glasniku dalmatinskom (Zadar, 27. rujna 1849. – 16. srpnja 1850.). Upravo ustrajanje na ikavskoj novoštokavštini kao najboljoj dijalektnoj podlozi hrvatskomu jeziku i u skladu s tim vrlo rijetko navođenje gramatičkih i leksičkih sinonima čine Starčevićevu Novu ricsoslovicu normativnijom od bilo koje starije gramatike hrvatskoga jezika, koja je svoju dopunu dobila u gramatički „zrelijem“ Ričoslovju. U vezi s gramatičkim opisom atributa Starčević ulazi u krug dopreporodnih gramatičara koji ovu sintaktičku kategoriju prvenstveno vide u odnosu sročnosti koji ona ostvaruje s imenicom uz koju se uvrštava

Šime Starčević ; Nova ričoslovica ilirička ; Ričoslovje ; sintaksa ; atribut ; hrvatski jezik

Rad je rezultat istraživanja na znanstvenom projektu MZOS-a br. 009-2263053-0916 i potpori Sveučilišta u Rijeci br. 13.04.1.2.03 voditeljice Diane Stolac.