hrvatski

Utilitarna i etička mjerila tehnoznanstvenog napretka

Čovjek je mjera svih stvari, ili kao sićušan djelić Božjeg stvorenja dilema je koja se u različitim formama očituje kroz cijelu povijest ljudskog mišljenja. Dok prvi pristup čovjeka postavlja natprirodno, drugi ga utapa u prirodu koja je zajedno s njim stvorena. Unatoč razlici poimanja čovjeka u svijetu – čovjek – stvaralac ili čovjek-stvoren – povijesno nije osporena teza da je čovjeku prirodna potreba drugi čovjek. Iako je, međutim, svijest o ovoj istini civilizacijska vrijednost, čovjek ju je neprestano dovodio u pitanje. Posebice je to novovjekovna činjenica kada je briga za čovjeka poprimila obilježja brzog tehnoznanstvenog razvoja i napretka. Ta je briga rezultirala izdvajanjem čovjeka iz prirodnog reda, postavila ga natprirodno-gospodarski. Organizacija temeljena na zajedništvu (čovjeka i prirode, čovjeka i čovjeka) zamijenjena je organizacijom atomističke i individualističke orijentacije. Ova je orijentacija na prvo mjesto tehnoznanstvenog razvoja stavila utilitarna mjerila (korist za čovjeka, ograničena na nekolicinu), dok su etička (briga za sve) dobila sekundarno značenje. Aktualna zbilja pokazuje nužnost spajanja utilitarnih i etičkih mjerila tehnoznanstvenog razvoja i napretka, i to tako da se etičnost postavi primarnim polazištem te da se proširi na prirodu. Oprirođenje, a time i pomirenje, etičkih i utilitarnih mjerila, znači vraćanje čovjeka u prirodni red. To se može pratiti i kao prijelaz od ključnih vrijednosti moderniteta (ekonomska racionalnost i materijalna efikasnost), k vrijednostima postmoderniteta (društvena racionalnost, ekološke i humane vrijednosti).

etička mjerila; modernitet; postmodernitet; prirodni red; tehnoznanstveni razvoj i napredak; utilitarna mjerila

nije evidentirano