hrvatski

O fonološkim obilježjima jezika Poljičkoga statuta i današnjega govora Srijana

Hrvatski srednjovjekovni pravni spomenici pouzdani su svjedoci svoga vremena. Njihovim proučavanjem može se pratiti povijesni razvoj hrvatskoga jezika, hrvatskih dijalekata i hrvatskih pisama: latinice, glagoljice i bosančice. Kao polazište ovomu radu poslužit će hrvatski srednjovjekovni spomenik Poljički statut, pisan posebnim pismom, bosančicom, odnosno poljičicom. Naime, riječ je o književno- jezičnom dokumentu koji može biti i dobar izvor za proučavanje nekih drugih činjenica: povijesnih, društvenih, pravnih, etnografskih, političkih, socioloških... U ovome se radu promatra Poljički statut kao jezični dokument. Polazište radu jest teza P. Šimunovića (1978) koji Statut smatra čakavskim spomenikom. Slijedi analiza autentičnog zapisa govora Srijana u Poljicima koji dosad nije u literaturi opisan ni na jednoj od jezičnih razina. Zapis srijanskoga govora posebno je zanimljiv dijalektolozima. Naime, smatra se da su Poljica prostor na kojem se dodiruju dva narječja, čakavsko i štokavsko. Uspoređujući jezik Poljičkoga statuta i zapis srijanskoga govora, pokušat će se dokazati genetska pripadnost jednoga poljičkoga govora čakavskom narječju te ustanoviti u kolikoj je mjeri čakavskoga ostalo sačuvano u srijanskom govoru te koliko je prisutno štokavskih inovacija. Cilj je ustvrditi proces interferencije dvaju narječja. Analiza će se provesti samo na fonološkoj razini.

Poljica ; Poljički statut ; jezik ; čakavsko narječje ; štokavsko narječje ; interferencija narječja ; fonologija

nije evidentirano