hrvatski

O pasioniranom istraživaču i prijatelju s krova svijeta. In memoriam: Tomo Vinšćak.

Ovime dakako ne završava znanstvena priča našega prijatelja Tome. Sve je zabilježeno u nizovima isprinta povodom njegovih znanstvenih napredovanja (koje sam i koristila u ovome nekrologu), koja za sada ostaju nepristupačna široj javnosti. No, ostaje Tomin Facebook profil s fotografijom razbarušene poluduge, plave kose, s razdjeljkom udesno, pomalo zavodničkoga pogleda i sljedećim favoritima – glazba: Voodoo Lizards, Afion, Okay Temiz, Yavuz Çetin ; filmovima: Earth 2.0, Krishna – History or Myth, The Buddha, aktivnostima: Vishvakarman… I sjećanje na jednu njegovu onostranu rečenicu koju mi je često ponavljao: "Hmmm, čini mi se da se poznajemo od prije nego što smo se upoznali." Jednom na jednom "pradomovinskom", "zakarpatskom" istraživanju u Ukrajini – pridodao je: "Mislim na prošli život." Ili kao što je pak napisao jednom svom prijatelju u e-mailu 26. veljače, na dan kad je doznao zlokobnu dijagnozu ; naime, na kraju je maila u svome ushitnom štimungu pridodao da je u životu zapravo bio sretan čovjek. Slijedi završni okvir, ali samo za ovu prigodu. Pooozdrav veliki i nikako ne posljednji našem prijatelju – Bradatom, Plavokosom, Debeljuškastom Čovjeku (upravo tako nekako zamišljam antropomorfnoga Peruna), koji je volio sve ljude koji duhovno pripadaju krovu svijeta koji žive u skladu s prirodom koja ih okružuje, prijatelju koji nije radio granice među svjetovima, među ljudima, ali ni među bogovima i tzv. demonima (u vlastitim istraživanjima pristupao im je s jednakom neskrivenom strašću), kao ni između živih i mrtvih jer kao što je zabilježio Krleža – mrtvih je daleko više od živih i mi smo samo njihovi sateliti… Tomo je očito slijedio tibetsku Veliku Istinu o tome da postoji samo jedna velika Istina do koje vode dva puta – put srca i put znanja.

Tomo Vinšćak; ekologija; etnologija; Tibet

nije evidentirano