hrvatski

Hrvatska ratna drama danas, četiri slike rata i izgovori

Nakon Domovinskog rata u hrvatskom kazalištu je postojala je potreba za dramama o ratu koje bi ispunile prostor katarze ili očišćenja nakupljenih emocija, ali se naša kazališta glavne struje nisu obazirala dok se nije javio i interes svijeta za našu ratnu temu pa je onda ratna tema igrana u kazalištima ali u četiri kategorije koje su nekako kronološki ulazile u modu. Prvo su se odabrale i nametale kao ratne drame odabranih autora o izgubljenoj generaciji mladih ljudi (Ivan Vidić Ospice), zatim slika disfukcionalne obitelji (Cigla Filipa Šovagovića) čak iako te drame nisu mišljene kao ratne. Zatim su kao ratne drame nuđene alegorijske slike nekog drugog rata (Ivana Sajko Žena bomba) koje su bile tek inspirirane našim rato, a na kraju je krenuo val drama „hrvatske krivice“ koje su obavezno uključivale i stereotip „ludog ratnika Domovinskog rata“ (Mate Matišić Posmrtna trilogija). Sve drugačije od ove četiri kategorije odbacivalo se uz pomoć tri izgovora. Prvi da nema dobre hrvatske ratne drame (osim tih odabranih!), drugi da je da je iznošenje istine o grijehu hrabrost umjetnosti ali i nužnost zdravog društva a treći da je inspiracija umjetnika neprikosnovena pa ako oni pišu takve drame ne može se ništa. Članak pobija te teze dokazujući da su ponuđene dramski izrazi slijeđenje europskih trendova (npr. nove europske drame i prikazivanja nasilja i disfunkcionalnih odnosa među ljudima) te postojanje drugačije slike ratne stvarnosti koja postoji na rubovima hrvatskog kazališta daleko od medijske pompe i europskih festivala.

ratna drama; hrvatski teatar

nije evidentirano