hrvatski

Može li se smijati ratu?

Iako je komediju kao “dramsku vrstu koja prikazuje rješive sukobe društvenog ili psihološkog karaktera sa sretnim krajem i junacima nagrađenim prema zasluzi (dobri nagrađeni, a loši kažnjeni) pri čemu izaziva smijeh i pozitivne emocije poput radosti, zadovoljstva i sreće te time afirmira temeljne vrijednosti društva” teško za očekivati u ratu kao jednom od najtragičnijih ljudskih događaja, u korpusu hrvatske ratne drame čak je trećina komedija i djela s jakim komediografskim i komičnim elementima, ali je smijeh drugačiji u ratnoj i poratnoj komediji. U ratnoj slijedi liniju ratne drame i afirmativan je. Od apsurdističke anticipacije događaja (Milica Lukšić „Lov na medvjeda tepišara“ sa sukobom Srpkinje i Hrvata u nekom dalekom vremenu i razorenoj zemlji), kabaretske definicije problema („Bratorazvodna parnica“ Borisa Senkera i Tahira Mujčića), ismijavanjem onih koji nam kroje sudbinu (politička satira „Tko je sveti Stefan?“ u kojoj se Ivan Kuša ruga međunarodnim snagama prikazujući ih kao grupu TNT), parodijskim poigravanja sa svima uključenima u rat („Povratak ratnika“ Ljubomira Kerekeša), ti su komički prikazi ratne stvarnosti olakšavali njezino podnošenje i umanjivali strah od stvarnosti. Tako i kad su govorile o ozbiljnim traumama i problemima koje je rat donosio, na primjer o prognanicima koji useljavaju u tuđe stanove („Deložacija“ Mire Gavrana), ratnim profiterima („Žurim, dolazi mi moja maserka“ Lydie Scheuermann Hodak), lažnim braniteljima („Tatarski biftek“ Zvonimira Zoričića) ili opsjednutosti povijesti i njezinim ponavljanjem u suvremenom društvu („Utvare“ Ive Brešana) te komedije situacije svoje likove vole i vode do sretnog kraja koji kažnjava zle a nagrađuje dobre. Ako se može i mora smijati u ratu i smijati ratu, u poratnoj komediji lagano se gubi čista komedija a preuzima gorak smijeh groteske i crnog prikaza svijeta koji ima komičke elemente ali šalje jednu sasvim drugu poruku.

rat, komedija, teatar, drama, hrvatski

Pogovor antologiji.