hrvatski

O drami u vrijeme rata ili afirmacija temeljnih ljudskih vrijednosti

korpusu ratne hrvatske drame inspirirane Domovinskim ratom postoji jasna razlika između one nastale za vrijeme rata i one nastale nakon rata. Od 1991-1995. napisano je 31 djelo, od toga je 18 izvedeno u kazalištu, a ostale na radiju ili su objavljene. Uglavnom se radi o drami, ali ima i 11 komedija te jedan mjuzikl. Od toga manje od trećine (7) je alegorijsko dakle govori o nekom drugom ratu dok su 24 drame realističke i govore o Domovinskom ratu (11 o događajima vezanim uz ratni prostor, 11 o pozadini, prognanici, skloništa, dok 2 drame imaju samo jedan lik kao neku vrst izgovora ili naznaka ratnog ili poratnog vremena kao vremena radnje). Upravo time pokazuju da umjetnost može reagirati u istom trenu (Dobrodošli u rat Davora Špišića izveden na osječkoj sceni 1992.). U realističkoj hrvatskoj ratnoj drami nema ni veličanja nacionalnog identiteta niti mržnje prema napadaču iako se on jasno definira. Te drame govore iz slabog junaka, prognanika (Deložacija Mire Gavrana), žena (Blueblanche, tango i rat Katje Šimunić ili Dvije sestre Nine Škrabea) ili svjedoka (dječak i novinari u Doviđenja u Nuštru Gorana Tribusona) dok su ratnici zapravo sporedni likovi, Zatupljeni su različiti žanrovi (od mjuzikla Živim Snježane Sinovčić/Lade Martinac, preko komedije Gvrana ili Zoričića i melodrame Sršena ili Grgića do drame Tribusona ili Majdaka) i započele su sve važne teme kojima će se i poratna drama baviti (od lažnih branitelja u Tatarskom bifteku Zvonimira Zoričića do propasti prognanika u tajkunskom svijetu velegrada Smrtonosnom povratku Zvonimira Majdaka). Osnovna razlika i karakteristika ratne drame je da su se (u vremenu koje je iz umjetnosti izbacilo pozitivnu emociju) usudile pisati o emociji. Od straha i tjeskobe do ljubavi, prijateljstva, vjere (Sv. Roko na Brdu Milana Grgića), domoljublje (Srijemski put Miroslava Mađera) plemenitosti pri čemu, čak i u slučaju tragičnog završetka ostaje živjeti upravo ova pozitivna emocija jer radnja vodi k takvom razrješenju koje će lika a time i publiku dovesti do katarze (Grgić ili Farsa od gvere Matka Sršena). Zbog toga su te drame tople i plemenite, da pripadaju tzv afirmativnoj književnosti, onoj koja afirmira temeljne ljudske vrijednosti. Usred rata koji razara život, hrvatski su pisci pisali drame drame koje nose u sebi neki optimizam, vjeru da su temeljne ljudske vrijednosti jače od rata. Nakon rata osjećaj koji prevladava u drama je potpuno drugačiji – od beznađa do apsurda, poratna drama govori o razočaranju u suvremenu Hrvatsku.

ratna drama, hrvatski teatar

Pogovor antologiji.