hrvatski

Naturalizacija u Hrvatskoj i Slavoniji od 1848. do 1918.

Osnovni cilj rada je analiza normativnog okvira kao i prakse naturalizacija u Hrvatskoj i Slavoniji od 1848. do 1918. godine. U obradi teme autor se koristio domaćom i stranom literaturom, pravnim propisima i arhivskom građom. Autor je u radu konstatirao da su u feudalnom razdoblju lokalne naturalizacije bile vrlo važan način stjecanja indigenata. Promjene u sustavu naturalizacije nastupile su slomom revolucije i uvođenjem austrijskog modela državljanstva u Hrvatsku i Slavoniju. Tim modelom uspostavljeno je prvenstvo državljanstva nad lokalnom pripadnošću i ukinuti su raniji načini lokalne naturalizacije. Autor nadalje ističe da su za vrijeme Bachovog apsolutizma u Hrvatsku i Slavoniju austrijskim Općim građanskim zakonikom (OGZ) uvedena nova pravila o naturalizaciji. Autor tvrdi da se model naturalizacije uspostavljen u vrijeme Bachova apsolutizma održao i nakon sloma apsolutizma u razdoblju provizorne ustavnosti od 1860. do 1868. godine. Štoviše, model naturalizacije uspostavljen OGZ-om uz određene prilagodbe zadržao se i nakon uspostave ugarsko-hrvatskog državljanstva 1868. godine sve do 1880. godine. Sustav naturalizacije uspostavljen OGZ-om ukinut je tek 1880. godine stupanjem na snagu Zakona od 20. prosinca 1879. o stjecanju i gubitku ugarskog državljanstva. Navedenim zakonom institut naturalizacije reguliran je cjelovito i detaljno što je bilo bitno različito od dotadašnjeg uređenja instituta naturalizacije. Analizirajući praksu naturalizacija autor je dokazao da je praksa naturalizacija kroz svo vrijeme bila otvorena, uključujuća, ako je podnositelj zahtjeva dokazao da ispunjava zakonske pretpostavke za naturalizaciju.

državljanstvo ; naturalizacija ; indigenat ; hrvatsko-slavonska pripadnost ; Hrvatska i Slavonija

nije evidentirano