hrvatski

Vinari Požeško-slavonske županije i izazovi europskoga tržišta

Prema našoj desk-analizi, iako mjere poduzete na razini destinacije mogu kreirati poticajnu klimu za razvoj turizma vina, doživljaj posjeta vinskoj regiji nastaje u vinariji. Stoga je spremnost vinarija da ulože u proširenje posjetiteljske strane poslovanja ključna za prelazak iz inicijalne u razvojnu fazu. Čini se da je ključno na razini destinacije identificirati one vinare koji su spremni investirati u razvoj turističkih proizvoda i usluga te im dati financijsku, savjetodavnu, edukativnu i marketinšku podršku za kreiranje cjelokupnog doživljaja vinarije i vinske regije. Razmišljamo li u širim prostornim okvirima (cijela Slavonija), vjerojatan je scenarij da će se razviti nekoliko destinacijskih vinarija kao primarnih atrakcija destinacija, a vinom motivirane/vinoljupce te lokalne i regionalne posjetitelje i dalje će privlačiti lokalne, autentične vinarije sa skromnijom infrastrukturom i uslugama. U požeško-slavonskim okvirima vrlo je lako ustanoviti koje vinarije mogu ući među „primarne atrakcije”, a koje među „autentične vinarije”. Na tragu ovih misli ali i prethodne analize, ovdje predlažemo nekoliko općih i specifičnih linija djelovanja u budućem razdoblju svim sudionicima važnim za razvoj vinogradarstva i vinarstva u Požeško-slavonskoj županiji. Neke od tih aktivnosti mogu osnažiti potencijal preživljavanja jednog dijela vinara i vinogradara u sadašnjim kaotičnim društvenim i ekonomskim okolnostima, a neke mogu dodatno poboljšati njihovu ekonomsku konkurentnost u nadolazećem europskom tržišnom krajobrazu. Prvo, mali vinari i vinogradari (s manje od 3 ha vlastitih i unajmljenih nasada) trebaju učiniti sve što je moguće kako bi sačuvali svoju dosadašnju proizvodnju i pronašli svoje mjesto na tržištu/tržištima vina. Misle li i dalje samostalno raditi i poslovati, nužno je učiniti sve kako bi što prije profesionalizirali vođenje svojih obiteljskih gospodarstava, smanjili svoja financijska dugovanja iz prethodnoga razdoblja i zapažene neracionalnosti u gospodarenju. Koliko je god to moguće, valja se kloniti prodaje svoje robe „u bescijenje”, ali i prodaje robe nepoznatim i nepouzdanim poslovnim partnerima. U datim okolnostima, ma koliko to bilo teško u egzistencijalnom smislu, valja razmotriti i smislenost dosadašnje proizvodnje s postojećim asortimanom proizvoda, pogotovo ako iskustvo iz prethodnih godina upućuje na nepremostive teškoće s otkupom/prodajom takova asortimana na dostupnome tržištu. Ukoliko ove zahvate ne mogu izvesti sami, mogući ekonomski slom valja izbjeći nekim drugim aktivnostima ; primjerice: a) ulaskom u sustav kooperacije s nekim većim proizvođačima grožđa i vina ; b) uvođenjem „vlasničkih inovacija” – kroz osnivanje „su-vlasničkih prstenova” i c) osnivanjem zadruge koja bi vodila brigu o zajedničkim interesima njenih osnivača. Drugo, srednje veliki vinari (koji imaju između 4 i 10 ha, što vlastitih što unajmljenih nasada) moraju dobro procijeniti koja je od njihovih mogućih strategija „udubina” (niša) doista najprimjerenija za tržišno djelovanje u novim okolnostima, prije svega na domaćem tržištu. Moguće je da je to tržišna strategija temeljena na vrhunskim vinima, koja se - uz primjerene cijena za takva vina - usmjerava prema elitnim tržišnim segmentima u zemlji i inozemstvu. Možda je to strategija kvalitete pod svaku cijenu, temeljena na ručnoj obradi grožđa i na sponzoriranim distribucijskim kanalima – uz pomoć povezanih suvlasničkih i suradničkih poduzeća? Bilo koju strategija trženja da se odabere, srednje veliki vinari moraju držati pod velikom kontrolom ukupnu ekonomičnost poslovanja i pažljivo ulagati u marketing svojih vina. U situaciji mogućega dodatnog pogoršanja sveopćih uvjeta poslovanja, i oni trebaju razmišljati o novim institucionalnim i neformalnim rješenjima za spas svojih gospodarstava poput malih vinara i vinogradara. Veliki vinari (koji u našoj klasifikaciji obrađuju 10 i više hektara nasada pod grožđem) nalaze se pred posebnim izazovima – gospodarske i uže gledano negospodarske naravi. S jedne strane, oni načelno lakše izdržavaju udare krize ; s druge strane, od njih se očekuje veće vodstvo u rješavanju zajedničkih problema vinara – putem udruga i drugih načina kooperativnog ponašanja. No, naši podatci pokazuju da su i veliki vinari pred velikim izazovima opstanka na otvorenome tržištu. Da su oni toga svjesni pokazuju i naši prethodni podatci: a) svi žele u idućem razdoblju sačuvati i po mogućnosti i proširiti svoj udio prodaje na domaćem tržištu, i b) većina ih želi povećati svoj izvoz na tržišta nama susjednih zemalja. Na širem europskom tržištu ovaj se tip vinara također susreće s pitanjem kako oblikovati vlastitu strategiju tržišnih „udubina”: samostalno ili u suradnji s određenim brojem izvozno orijentiranih velikih vinarskih kuća. S tim u vezi oni bi kroz postojeću udrugu vinara, te uz pomoć drugih gospodarskih i znanstvenih institucija, trebali što prije oblikovati i razviti novi model distribucijskih kanala za plasman vina u inozemstvu i na domaćem tržištu. Ta bi se tema mogla obraditi projektno ili u obliku dobro pripremljenoga savjetovanja, ali svakako što prije jer ona muči vinare u cijeloj zemlji. Pitanje novih kanala distribucije vina i poljoprivrednih proizvoda posebno je važno za kontinentalne (slavonske) županije kao što je baš Požeško-slavonska županija. Naime, s obzirom na tržišne veze ove županije s većim urbanim središtima, s većim skupinama potrošača vina u zemlji, kao i s obzirom na nerazvijenost veza između vinarske proizvodnje i turizma, ona u mnogočemu pati od problema tzv. tržišnih „strukturnih rupa”. To znači da vinari kupce za svoje proizvode, s obzirom na naraslu proizvodnju vina proteklih nekoliko godina, moraju najčešće nalaziti u udaljenim dijelovima zemlje. Na tragu ove teze, barem kad je riječ o domaćem tržištu, valjalo bi ozbiljno razmisliti o osnivanju „slavonskih kuća hrane i vina” na jadranskoj obali, koje bi mogle biti novi distribucijski kanal za dio proizvodnje vinara i vinogradara Požeško-slavonske županije. Svi vinari kao jedna proizvođačko-tržišna zajednica (pojedinačno i putem svojih udruga) trebali bi što prije, uz pomoć Turističke zajednice i Regionalne razvojne agencije Požeško-slavonske županije, te uz pomoć drugih (znanstvenih i obrazovnih) institucija definirati svoje mjesto i svoj dio ponude u ukupnom turističkome proizvodu Županije. To znači, s jedne strane, tehnički završiti projekt vinskih cesta „Slavonski puti” u cijeloj Županiji, ali i, s druge strane, ponovno procijeniti mjesto dosadašnjih tradicionalnih manifestacija u turističkome smislu, razviti sadržaje na vinskim cestama, urediti najveće vinarije s idejom autohtonosti i posebnosti – kako u nacionalnim tako i u europskim razmjerima. Posebno bi valjalo definirati što požeško-slavonski vinari nude zemljopisno različitim tipovima gostiju, poput onih „domaćih” - iz Slavonije, iz Zagreba i okolice, iz dunavskoga „turističkog kruga” ili pak posjetiteljima hrvatskoga Jadrana. Kako bi se potakla daljnja popularizacija vinogradarstva i vinarstva u ovome kraju, valjalo bi uz jednogodišnje festivale graševine uvesti i tro- ili petogodišnje okupljanje svih ljubitelja vina/graševine iz cijele zemlje, a s osloncem na sve bivše učenike poznatih požeških srednjih i visokih škola (gimnazija, poljoprivredna, studenti veleučilišta). Bio bi to svojevrsni „vinarski sabor”, koji bi poslužio i kao forum za iznošenje novih ideja o proizvodnji i trženju grožđa i vina, o mjestu vinarstva u turističkoj ponudi Slavonije, ali i za kreiranje novoga identiteta Požeško-slavonske županije kao turističke destinacije kvalitetnih i vrhunskih vina. Tu bi ideju valjalo svakako osmisliti uz pomoć relevantnih predstavnika vinara, znanstveno-stručne zajednice i politike. Sa stajališta jedinstvenog djelovanja ključnih sudionika javnog života u obrani razvojnih potencijala Županije, ali i zbog što racionalnijeg odgovora na izazove novoga (europskoga) konteksta, lokalna politika i požeško-slavonski vinari bi trebali još jednom razmotriti svrsishodnost postojanja dva tamburaška festivala u Županiji. Formalno gledano, oba su načelno u funkciji istoga cilja – to je promocija vina i turizma u Županiji. U stvarnosti, organiziranje dva slična festivala toga tipa u tako siromašnoj županiji prije liči na suludo trošenje ionako ograničenih resursa nego na osmišljeno djelovanje u funkciji turističkoga i gospodarskog razvoja. S druge strane, lokalna politička struktura – bez obzira na dosadašnje osobne i druge napetosti između ključnih predstavnika različitih političkih opcija u Županiji – trebala bi učiniti sve da pro-aktivno stane iza predstavnika onih grana županijskoga gospodarstva koje nose određene prihode i zapošljavanje i u novim uvjetima poslovanja. Proizvodnja grožđa i vina svakako ulazi u takve gospodarske djelatnosti. Sukladno rečenome, predstavnici lokalne vlasti i njene stručne institucije trebali bi u idućem razdoblju, u suradnji s vinarima ali i predstavnicima Požeško-slavonske županije u nacionalnim središtima moći, posebno aktivno lobirati za ostvarenje ovih nekoliko ciljeva: a) za operativnu razradu programa razvoja kontinentalnog turizma i mjesto Požeško-slavonske županije u njemu ; b) za organizirano promicanje Hrvatske u svijetu kao „zemlje vina” ; c) za kreiranje posebnog poticajnog programa za povećanje smještajnih kapaciteta u Županiji te d) za što jednostavniji pristup lokalnih vinara sredstvima iz EU-fondova – jačanjem kompetencija relevantnih županijskih i gradskih institucija. Osim toga, lokalna bi politika trebala igrati i jednu simboličnu integracijsku ulogu među svim sudionicima vinogradarsko-vinarskog sektora, a zbog razvoja ukupnog turističkog ambijenta Županije. Kako? Tako što bi stalno suočavala različite tipove vlasnika u području proizvodnje vina s činjenicom da ukupni turistički potencijali Županije zavisi od svih sudionika toga složenog mozaika. U tome smislu, uređenje već poznatih ali trenutačno posve zapuštenih turističkih atrakcija (kao što su to, primjerice, Kutjevački dvorac, posebne zone pojedinih vinogorja i naselja) i vinarski relevantnog krajolika nije samo zadaća vinara već i svih predstavnika vlasti koji žele dobro vlastitoj županiji. Poznato je, osim toga, da moderni turisti i ljubitelji vina podjednako cijene dobru kapljicu kao i lijepi i uređeni krajolik. Na kraju, ostaje pitanje – kako za požeško-slavonske vinare tako i za nas -- što činiti za sutra? Parafrazirajmo riječi jednoga poznatoga vinara, našega sugovornika: radimo ono što radimo najbolje što možemo ; nastojmo što manje griješiti u onome što radimo ; na tržištu ponudimo najbolje što imamo uz najbolju moguću cijenu ; suradnjom i slabi mogu postati jači ; učimo od boljih – i od onih među nama i od onih daleko od nas ; osigurajmo za svoje ideje podršku ostalih. A iznad svega: mijenjajmo se na bolje, jer svijet se odavno promijenio a mi to još nismo shvatili.

Vinari; Požeško-slavonska županija; europsko tržište

Kompletan elaborat dostupan je i na web-stranici: www.pilar.hr