hrvatski

Revitalizacija i prezentacija crkvenog pučkog (glagoljaškog) pjevanja na primjeru manifestacije Puče moj u Zatonu kod Šibenika

Jedna od značajnih tradicija koju baštini prostor porječja rijeke Krke je i crkveno pučko (glagoljaško) pjevanje. Glagoljaško je pjevanje posebno slavensko, hrvatsko pučko crkveno pjevanje zapadne (rimske) liturgije, koje se razvilo u hrvatskim primorskim krajevima od Istre do južne Dalmacije uključujući otoke. U širem smislu glagoljaško pjevanje predstavlja cjelokupno liturgijsko, paraliturgijsko i nabožno pjevanje svećenika i laika (solista i skupina) proizišlo iz crkvenog pjevanja na crkvenoslavenskom jeziku koje već u srednjem vijeku uključuje i crkveno pjevanje na živom narodnom hrvatskom jeziku. Paralelno s time, i napjevi glagoljaškog pjevanja poprimali su značajke svjetovne vokalne tradicijske glazbe pojedinih lokaliteta i regija - u slučaju porječja Krke i vlaško u unutrašnjosti i bodulsko na priobalju i otocima. Povijesna zbivanja (ratovi, društvena uređenja), crkvena politika (II vatikanski koncil), rodne promjene (muški pivači vs. žene pivačice) u 20. stoljeću su doveli do značajnih promjena (repertoar, načini izvedbe, tonski odnosi) u glazbenoj praksi crkvenog pučkog pjevanja pa je jedan od osnovnih modela čuvanja baštine postao njegovo prezentiranje u formi javnog nastupa (tematski koncerti, smotre). Na primjeru jedne od najdugovječnijih smotri na ovom području (Puče moj) koja se već 19. godina održava u Zatonu kod Šibenika, autor analizira sadašnje stanje crkvenog pučkog pjevanja na području porječja Krke.

glagoljaško pjevanje, vokalna tradicija Dalmacije, Hrvatska

nije evidentirano