hrvatski

Bog i ekonomija

U ovom radu ima više priče o Bogu nego o ekonomiji. Time sam želio napraviti protutežu njegove zastupljenosti u mom školovanju, ali i u praksi slušajući roditelje kako im šefovi stalno pričaju da su zamjenjivi. Briga o duševnom zdravlju čovjeka postala je ne sekundarna nego tercijarna. No čovjek ima svoje granice i mora ih biti svjestan. Jer iza velikih tehničkih i tehnoloških dostignuća, iza velikog profita i uspješnog poslovanja još uvijek stoje ljudi. Ljudi su inovatori, pokretači, kreativci. Na njih kao pojedince i kao ishodište za unaprjeđivanje poslovanja, izgleda da smo zaboravili. Osim znanja, uspješnog čovjeka čini njegova unutarnja snaga, odnos prema malim ljudima i prema onima koji ga okružuju. Poticanje duhovnog rasta jednako je potrebno kao i poticanje intelektualnog rasta. Etika vam također može odgovoriti na većinu ovih pitanja, vjerojatno na sličan način, no ja sam želio pokazati na još jedan put - molitvu. Bez nje se ne možemo približiti Bogu i ne možemo čuti njegovu poruku. Tako se osuđujemo na život bez njegove podrške. No, ovo je ipak rad jednog ekonomista, ali iz predmeta ‘Razvoj ljudskog resursa’ te bih na kraju želio pokazati na koji su način zaključci koje sam iznio u svom radu plodonosni na polju ekonomije. Najteža pitanja koja pogađaju ekonomiste su odluke o optimalnoj alokaciji resursa jer su nam resursi ograničeni. No mislim da su brojke marginalne produktivnosti čovjeka u odnosu na fizički kapital podcijenjene. Tijekove ulaganja trebalo bi malo preusmjeriti sa ulaganja u fizički kapital ka ulaganju u ljude, jer je povrat vrijednosti ulaganja u ljude daleko veći no što se misli (ili želi priznati). Zapitajmo se, kako to moj mentor, dr. Lauc, zna zapitati nas studente na predavanjima: ‘Jesam li ja vrjedniji od stola, grafoskopa, kompjutera ?’. U svojoj knjizi ‘Metodologija društvenih znanosti’, dr. Lauc u opisu Osječke škole razlaže ulaganje u ljude na čak tri komponente: motivaciju, znanje i međuljudske odnose. Jednadžbu ulaganja još nadopunjuje komponentama tehničkog kapitala i okoline. Iako su poduzeća donekle, ali ne dovoljno, shvatila važnost ulaganja u znanje nedostaje ulaganja u motivaciju i međuljudske odnose. Moja je pretpostavka i da povrat na ulaganje u znanje bez ulaganja u ostale dvije komponente ne daje maksimalni povrat, jer znanje biva sputano strahom, zavisti i borbom . Umjesto maksimalizacije potencijala javlja se kompeticija, paradoksalno – natječemo se sa svojim suradnicima umjesto da se natječemo s vremenom za rješavanjem problema i kvalitetom rješavanja problema. Isto tako u takvom okružju ne postoji dijeljenje znanja, već se ono ljubomorno čuva što onemogućuje daljnji razvoj. Umjesto da se svakim novim rješavanjem problema povećava efikasnost i kompetitivnost poduzeća, one se održavaju na istoj razini, što u ovom našem vremenu naglih promjena ustvari znači smanjenje. Prema tome, ulaganjem u motivaciju i međuljudske odnose čuvamo naše ulaganje u znanje, okolinu i tehničku opremljenost. Nema jednog bez drugog. Uzalud je imati najbrži ili najjači stroj ako nemamo čovjeka koji će njime upravljati ili koji nije motiviran da upotrijebi svoje znanje kako bi iskoristio taj stroj u potpunosti – ulaganje je nerentabilno. Za kraj, reći ću vam što mi je odgovorio gospodin Željko Tadić, uspješni poduzetnik i organizator XIX konferencije podunavskih zemalja na pitanje koje kompjutere i koje programe koristi u svom poduzeću. Rekao mi je da ga ne pitam o strojevima nego da ga pitam koji ljudi rade kod njega. Ljudi posjeduju i primjenjuju znanje i stvaraju rezultate. Strojevi samo uobličuju to znanje u određeni oblik i pomažu ljudima da brže naprave posao.

Bog; ekonomija; ljudsi resursi; autopoiesis

nije evidentirano