hrvatski

Tragovi obrednoga organiziranja novoosvojenoga hrvatskog prostora u ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj Dalmaciji

Prigodom naseljavanja novoosvojenoga prostora došljaci su prvo morali taj prostor posvetiti posebnim obredom (tj. urediti ga prema propisima koje im je Stvoritelj objavio u mitsko pradoba). Time su svećenici profani (kaotični) prostor, tuđ, nerazumljiv, nepogodan za življenje u njemu, učinili svetim, našim, razumljivim, pogodnim za život. Taj je obred uključivao postupak „unošenja“ vlastitih bogova, onih koje su štovali u staroj postojbini, u novu i njihovo smještanje u prostor. Njihov razmještaj odgovarao je odnosima koji su, odlukom Stvoritelja, vladali u božanskoj zajednici. Ovakvim obredom, koji je u krajnjoj liniji ponavljao sveti čin stvaranja, utvrđivala se i legitimirala plemenska (župna) vlast te osiguravali dobar urod i zdravlje stoke i ljudi. Neka od mjesta dodijeljenih bogovima očuvala su njihove tragove u svojim imenima, a njihov prostorni međuodnos omogućava nam još i danas iščitavanje mitskih kazivanja iz krajolika. Taj će se postupak prikazati na temelju dva primjera iz unutrašnjosti Dalmacije.

Slavenska božanstva, Perun, Veles, Mokoš, “sveti trokut“, obredna organizacija, Pokrovnik, Biskupija.¸

Zbornik radova sa zananstvenog skupa održanog 14. prosinca 2012. u Unešiću.