hrvatski

Novi val promicanja nacionalne baštine: UNESCO-va Konvencija o očuvanju nematerijalne kulturne baštine i njezina implementacija

Namjera je članka ocrtati politike i prakse UNESCO-va programa nematerijalne kulturne baštine. Oslanjajući se na “Konvenciju o zaštiti nematerijalne kulturne baštine” (2003.), okosnice programa čine ideje kulturne raznolikosti, autoriteta zajednica i skupina u definiranju vlastite baštine, procesne prirode baštine i međukulturnog dijaloga. Međutim, implementacije na raznim stranama svijeta mahom, kako pokazuju dosadašnje analize, obrću dotične ideje. Razlozi se tomu najčešće pronalaze u nacionalnim ili nacionalističkim dominantama državnih kulturnih politika, rjeđe i u samom UNESCO-vu programu, naime paradoksu prema kojem bi univerzalne mjere (Konvencija kao normativni instrument i pridruženi savjeti, napuci, preporuke) trebale očuvati relativnost subjekta (lokalnih, subnacionalnih zajednica i njihovih baština). Odabrani bolivijski, japanski i hrvatski primjeri ilustriraju pojedine probleme usađene u UNESCO-v program, naročito odnos između općeg dobra i intelektualnog vlasništva, materijalne i nematerijalne baštine, zapadnih i nezapadnih vrijednosti, činjenja i izvođenja, tradicije i baštine, ne/promjenljivosti i ne/propusnosti granica među zajednicama i baštinama.

nematerijalna kulturna baština, kulturna raznolikost, prakticirajuća zajednica, Hrvatska, Japan, Bolivija

Ponovna objava članka izvorno objavljenog u 6. međunarodni simpozij “Muzika u društvu”, Sarajevo 2009.