hrvatski

Arhitektura barokne katedrale

Dubrovačka katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije – Gospa Velika (1671.–1713.) jedno je od rijetkih arhitektonskih ostvarenja rimskoga baroka na tlu Hrvatske. Riječ je o trobrodnoj nadsvođenoj bazilici s poprečnim brodom i kupolom, monumentalne volumno-prostorne organizacije i vrhunske plastičke raščlambe. U navedenom klasično koncipiranom arhitektonskom tipu, primjerenom katedrali, barokno vrijeme nastanka izraženo je u centralizaciji longitudinalnog prostora naglaskom na križištu pod kupolom te u porastu plasticiteta raščlambe glavnog pročelja prema središnjoj osi. Povod za gradnju nove katedrale bilo je rušenje romaničke katedrale u potresu 1667. godine, a organizator cijelokupnog pothvata bio je opat Stjepan Gradić. Naručvši projekt u Rimu kod arhitekta Andree Bufalinija, organizirao je i vođenje gradnje, koja je nastavljena i nakon njegove smrti. Tijekom gradnje duge četiri desetljeća, pojedini voditelji gradnje unijeli su u rimski projekt nove značajke, a u tom pogledu ističe se udio sicilijanskog arhitekta svjetskoga glasa, Tommasa Napolija. Tako oblikovana, dubrovačka katedrala zadobila je pečat posebnosti i u okviru talijanskih baroknih trobrodnih bazilika. Ne samo da kvalitetom svoje prostorne organizacije i plastičke raščlambe može stati uz bok bilo koje srodne talijanske građevine, već i originalnom kombinacijom rimskih i sicilijanskih značajki, nalazi svoje mjesto u razvoju talijanske barokne arhitekture. Istodobno objedinivši stilske izraze dviju različitih talijanskih sredina svjedočanstvo je političkih i prijateljskih veza Dubrovačke Republike s vječnim gradom Rimom i Kraljevstvom Dviju Sicilija. Kao takva, ostala je izolirano umjetničko ostvarenje u onodobnom graditeljstvu južne Hrvatske, odnosno istočnojadranske regije.

Dubrovnik ; katedrala ; barok ; Rim ; Stjepan Gradić ; Andrea Bufalini ; Tommaso Napoli

nije evidentirano