hrvatski

Usporedba Platonovih i Aristotelovih postavki o glazbi

Platonovo misaono bavljenje glazbom dio je njegovog specifičnog filozofskog mišljenja kojim je htio utjecati na svoje sugrađane u smislu neprestane težnje za dobrim i provođenjem istoga u djelo. U tom promišljanju glazbi je najviše pažnje posvetio u Državi i Zakonima, djelima koja prvenstveno pripadaju području političke filozofije. Ta dva djela nastala su u različitim fazama njegovog djelovanja, oba se bave problemom najboljeg državnog uređenja, ali se razlikuju utoliko što Država predstavlja njegovu projekciju idealne države, dok u Zakonima odstupa od te utopije i prilagođava svoje zahtjeve postojećem stanju. Ipak, moguće je jedinstvo tih dvaju djela uspostaviti kroz svojevrsnu misao vodilju prema kojoj je, s jedne strane, država najviše dobro i preduvjet za postojanje vrlina, dok su opet, s druge strane, zakoni nužan preduvjet za postojanje države. Središnji pojam Platonove filozofije jest ideja dobra, „najviši princip koji uspostavlja jedinstvo među etičkim normama.“ Svaki čovjek mora težiti ostvarenju vrlina u životnoj praksi, međutim, ideja dobra je „najveći nauk (...) pomoću kojeg pravednost i ostale kreposti postaju potrebne i korisne.“ Ključnim preduvjetom za opstanak dobre države Platon smatra sustavno obrazovanje i odgoj (paideia), i upravo u tom kontekstu glazba pronalazi svoju osnovnu funkciju. Naime, Platon je smatrao da je svrha paideie uniformnost te da je ona sredstvo koje vodi do građanske vrline. Stoga od glazbe koja je bila jedan od osnovnih dijelova paideie zahtijeva jednostavnost i univerzalnost, i te svoje zahtjeve prenosi na sve elemente glazbe – instrumente, ritam, moduse, funkcije. S druge strane, Aristotel pokazuje fleksibilnije stavove kad je glazba u pitanju. Neosporna je činjenica da Platonova filozofija predstavlja ishodište za Aristotelovu, kao logična posljedica toga što je Aristotel bio Platonov učenik, no moguće je uočiti faze kroz koje se Aristotel postupno odvaja od svog učitelja i formulira svoju vlastitu filozofsku misao. Svoj doprinos raspravi o društvenoj funkciji glazbe Aristotel je dao u svojoj Politici, čiju kompletnu osmu knjigu posvećuje isključivo glazbi. Pri tome se bavio istom problematikom o kojoj je govorio i Platon, ali se njihova stajališta samo donekle podudaraju. Aristotel prihvaća činjenicu da glazba može izvršiti snažan utjecaj na čovjeka kroz pravilan odgoj, kao i vjerovanje u navike kao osnove formiranja ljudskog karaktera. Međutim, za razliku od Platona koji se isključivo orijentirao na etičku funkciju glazbe kao jedinu koja je prihvatljiva, Aristotel je glazbi otvorio nova vrata, ukazujući na mogućnost i potrebu njezinih različitih funkcija. Drugim riječima, oba mislioca priznaju važnost glazbene paideie, ali Platon jedinu svrhu glazbe vidi u ostvarenju vrlina u životnoj praksi, dok Aristotel ide korak dalje i uz tu svrhu postavlja još jednu – katarzu. Ovaj pojam smatra se najprovokativnijim elementom Aristotelovih komentara o glazbi, jer se Aristotel njime suprotstavlja Platonovoj isključivosti etičkog karaktera glazbe i pojam užitka određuje kao jednako važnan element glazbe koji sa sobom uvodi i različitost glazbenih funkcija.

Platon ; Aristotel ; glazba ; teorija ethosa ; paideia ; katarza

nije evidentirano