hrvatski

"U ime Ustava" – materijalne granice promjene Ustava

Polazeći od sredinom 2013. pokrenute narodno- referendumske inicijative nazvane „U ime obitelji“, autorica se među nizom problema koje ta inicijativa otkriva u hrvatskom uređenju referendumske materije koncentrira na njen potencijal za definiranje tzv. „ustavnog identiteta“ Republike Hrvatske i prateće nadležnosti Ustavnog suda za ukidanje ustavnih promjena za koje smatra da su protivne tom identitetu (nepovredivim materijalnim ograničenjima promjene Ustava). Eventualnu odluku Ustavnog suda o ustavnosti te inicijative smatra odličnom prigodom za definiranje „vječnih“ odredbi hrvatskog Ustava iz razloga što se pitanje ustavnosti narodno- iniciranog referendumskog pitanja ne može razmatrati razdvojeno od općenitog problema ustavnosti ustavne promjene – bilo one vršene referendumom (neovisno o identitetu njegovog raspisivača), bilo odlukom Hrvatskog sabora. Istražuje koje su mogućnosti uvođenja materijalnih granica promjene u pojedini ustavni dokument, postoje li u našem Ustavu već sada jasne odrednice nacionalnog „ustavnog identiteta“, te obvezuje li taj identitet samo u Ustavom predviđenom revizijskom postupku, ili i u postupku donošenja posve novog Ustava. Govoreći o izričitim materijalnim granicama promjene ustava, navodi komparativna ustavna rješenja vezana za „klauzule vječnosti“, koje smatra najboljim načinom zaštite određenih ustavnih materija. S jedne strane, klauzule vječnosti legitimiraju ustavne sudove na obrambeno postupanje, a s druge sprečavaju nedoumice o točnom opsegu zaštićene materije. Glede pitanja jesu li moguće i implicitne „klauzule vječnosti“, autorica navodi da smatra odredbe Izvorišnih osnova, čl.3. te st.3.čl.17. hrvatskog Ustava takvim prešutnim vječnim odredbama. U tome se poziva na aksiomatski karakter tih odredaba, kao i na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske o pitanju „objektivnog poretka vrijednosti“ u čl.3. Ustava. Smatra da je jasno da „obasjanost“ cjelokupnog ustavnog poretka Republike Hrvatske indicira da navedene odredbe čine nepromjenjivu savjest Ustava, kao i da izostanak izričitog ovlaštenja Ustavnog suda na opći nadzor ustavnosti ustavnih promjena ne treba u prisutnosti tog ustavnog identiteta obeshrabriti. Poseban argument o potrebi izgradnje hrvatske teorije ustavnog identiteta autorica nalazi u ulasku Republike Hrvatske u europsku zajednicu naroda. Smatra da s obzirom na navode Europskog suda pravde o supremaciji europskog acquis-a nad hrvatskim ustavnim normama ustavni identitet predstavlja jedinu konzistentnu branu nepovredive srži hrvatske ustavnosti u zajednici europskih naroda. Formuliranje nepromjenjivih granica ustavnog identiteta služi kako bi razjasnilo da delegacija ovlasti na europska tijela može ići samo do te nepovredive srži. Glede ustava koji ne sadrže ni izričite, ni implicitne „klauzule vječnosti“, autorica zaključuje da bez obzira na to svaki ustav ima implicitna i inherentna ograničenja. Ona slijede iz napuštanja ideje o pravnom poretku kao hijerarhijskom fenomenu, tj. iz spoznaje da ustavni sudovi tek putem materijalnog nadzora ustavnosti ustavnih promjena dosljedno ispunjavaju svoju temeljnu zadaću obrane ustavnosti od svih transgresija, pa i onih počinjenih u legalnom postupku promjene ustava. U izostanku izričitih „klauzula vječnosti“, oni ovo čine definiranjem ustavnog identiteta svoje države kroz sustavno tumačenje Ustava i teleološko tumačenje svoje uloge. Stoga svaki ustav ima impliciranu klauzulu vječnosti prema kojoj njegova osnovna struktura ne može biti izmijenjena drugačije nego putem uspostave novog ustava. Štoviše, autorica smatra da i među tim impliciranim klauzulama vječnosti postoje – osim onih specifičnih svakom pojedinom nacionalnom ustavu – i pozadinske vrijednosti koje su inherentne svim ustavima, te stoga čine nad-nacionalni ustavni identitet. I samo međunarodno pravo je važan izvor spoznaja o nad-nacionalnoj srži ustavnosti.

Ustav; ustavni identitet; neustavni ustavni amandman; klauzule vječnosti; objektivni poredak vrijednosti; Ustavni sud

nije evidentirano