hrvatski

Intelektualni razvoj

Za ovaj pregledni rad kao nit vodilja odabrana je prosvjetiteljska ideja “sreće”, koja – iako se radi o staroj ideji koju su razmatrali antički, kršćanski i humanistički pisci – u prosvjetiteljskoj misli ponovno biva obnovljena i postaje jednom od najvažnijih javnih tema. Potraga za srećom usko je vezana s novim kultom užitka i žene koji i definiraju ovo razdoblje kao “galantno doba”. Potom, stjecanje korisnih znanja smatralo se putem za postizanje javne sreće, tj. takve sreće u kojoj bi svi stanovnici jedne državi živjeli u blagostanju pod zaštitom zakona i gdje bi svima bilo omogućeno javno obrazovanje u skladu s pripadnošću pojedinom staležu. Za prosvjećivanje i širenje pismenosti među široke narodne mase bilo je potrebno kultivirati narodni jezik, pa se i to nastojanje intenzivira u osamnaestom stoljeću, a kultiviran i rafiniran narodni jezik postaje pokazatelj napretka pojedine nacije. Uz javna razmatranja o sreći vezano je i formiranje “građanske javnosti” ili “sfere privatnih ljudi koji okupljeni čine publiku” . U hrvatskim zemljama ona je, za razliku recimo od Engleske i Njemačke, bila u zametku i nerijetko pod državnim nadzorom, no ipak se može pratiti njezino postepeno nastajanje. Tako u ovom pregledu pratimo pojavu institucija javnosti koje su promovirale društvenost i patriotizam kao važne društvene vrline (mjesta okupljanja ljudi radi razmjene kulturnih dobara obično vezanih za lokalnu tradiciju), te pojavu novina kao tiskanog medija za širenje raznih informacija iz zemlje i svijeta. Na kraju, pažnja je posvećena instituciji cenzure koja je znatno otežavala razvoj javnosti, ali je istovremeno služila očuvanju javnog reda i mira. Reforme koje su bile zagovarane u hrvatskim zemljama bile su dijelom provedene u djelo i sponzorirane od države (Banska Hrvatska, Vojna Krajina), a dijelom su ostale samo slovo na papiru (Dalmacija, Dubrovačka Republika).

Hrvatska, prosvjetiteljstvo, javnost, javno obrazovanje, jezični preporod

nije evidentirano