hrvatski

Povijest 19. i 20. stoljeća u djelu suradnika Akademijina Instituta/Zavoda u Rijeci i Puli

Iako se kao datum osnivanja Jadranskog instituta sa sjedištem u Sušaku pamti 28. svibnja 1945., ustanova je, iz poznatih povijesno-političkih razloga, počela djelovati tek sljedeće godine. U širem smislu zadatak Instituta bilo je znanstveno proučavanje pitanja Jadranskog primorja – sa zemljopisnog, povijesnog, etnografskog, prometno-ekonomskog i tehničko-urbanističkog motrišta. Osnutak Instituta vrlo je važan za razvitak hrvatske historiografije, ali i za znanstveni, kulturni i društveni život cijeloga sjevernojadranskog prostora. S pravom se može reći da početkom rada 62 Darko Dukovski Povijest 19. i 20. stoljeća u djelu suradnika Akademijina Instituta/zavoda u Rijeci i Puli Problemi sjevernog Jadrana 12 (2013), str. 61-81 Instituta započinje razvitak hrvatske historiografije o Istri, Rijeci te Kvarnerskom primorju i otocima. Međutim, politički razlozi osnivanja ustanove vrlo su jasno odredili njezin sadržaj i interes znanstvenoga istraživanja sljedećih godina. Početna je djelatnost bila usmjerena na pripremanje Mirovnog ugovora s Italijom te ekspertize razgraničenja Italije i Jugoslavije u sjevernojadranskim dijelovima Hrvatske i Slovenije. Jasno je i opravdano stoga što su prvi radovi djelatnika te ustanove obrađivali teme koje su trebale pokazati narodnosnu strukturu stanovništva navedenih područja te razvitak i previranja na političkoj sceni radi dokazivanja prava većinskoga slavenskoga, hrvatskoga i slovenskoga stanovništva na samoopredjeljenje i samoodređenje u procesu razgraničenja i sjedinjenja tih krajeva s hrvatskom i slovenskom maticom. U tom smislu prva zadaća bila je sastaviti popis stanovništva u hrvatskom i slovenskom dijelu Istre i usporediti ga s prethodnim austrijskim popisima. Tako je nastao Nacionalni katastar Istre ili, u originalu, Cadastre National de l’Istrie, objavljen 1946. U razdoblju od kraja 1950-ih pa do potkraj 1960-ih godina krug se znanstvenika Instituta proširio, a postupno se proširio i znanstveni interes posebice u smislu uvođenja novih humanističkih i društvenih znanosti. S rješenjem državno-pravnih odnosa i razgraničenjem s Italijom pomalo je jenjavala potreba za politički usmjerenom povijesnom argumentacijom, tako da su se tada na stranicama znanstvene i stručne periodike toga doba mogli naći povijesni i drugi radovi donekle oslobođeni političke, tematske i vremenske usmjerenosti i ograničenja. Ipak, nemali broj radova nosio je i tada jak pečat partijsko- političke usmjerenosti, što neće baš poticajno djelovati na razvitak tek stvorene istarske i kvarnersko-primorske hrvatske historiografije. U skladu s tadašnjom prevladavajućom ideologijom inzistiralo se na marksističkom pristupu povijesnim istraživanjima i metodologiji marksističke socijalne teorije a da pritom ni onaj tko je tražio a ni oni koji su to trebali u praksi primijeniti nisu točno znali o čemu je riječ, što to znači i kakve su konzekvence za rezultate istraživanja. Uglavnom, sve se svodilo na vulgarnomarksističko shvaćanje klasnih sukoba i suprotnosti kao pokretača povijesnih mijena. U praksi je to značilo da su se sva povijesna kretanja 19. i 20. stoljeća pokušavala objasniti s takve, klasne pozicije, uz zapostavljanje društveno-narodnosnih, gospodarskih i kulturnih kretanja i suodnosa. Istodobno, u onim radovima koji i obrađuju problematiku hrvatske narodne borbe, talijanaštvo i Talijani se često a priori spominju u posve negativnom društvenom i političkom kontekstu iredentizma ili pak fašizma. O radovima talijanske historiografije i talijanskim povjesničarima u to prvo vrijeme nema ni riječi, kao što nema riječi ni o znamenitim 63 Problemi sjevernog Jadrana 12 (2013), str. 61-81 Darko Dukovski Povijest 19. i 20. stoljeća u djelu suradnika Akademijina Instituta/zavoda u Rijeci i Puli istarskim, riječkim, otočkim ličnostima Talijanima koji su obilježili povijest toga područja sredinom ili tijekom druge polovine 19. stoljeća. Sredinom i potkraj 1960-ih u Institut dolaze mladi i školovani naraštaji povjesničara koji će bitno sadržajno i metodologijski promijeniti pristup istraživanju i uopće odnos prema povijesti. To se poklopilo s tadašnjom liberalizacijom unutarnjih društvenih i političkih odnosa nakon uklanjanja A. Rankovića i poraza unitarističke i centralističke struje u partiji i državi. Za povijesnu znanost i hrvatsku historiografiju možda je najvažnije što se s osnivanjem Instituta započelo razmišljati o sustavnim znanstveno-povijesnim istraživanjem sjevernojadranskoga prostora i zapadne Hrvatske koji su do tada bili više predmetom istraživanja austrijske, talijanske ili mađarske historiografije nego hrvatske. Istina je da je dosta toga urađeno stihijski a ne sustavno, kao što je bila želja osnivača i djelatnika, ali je i to bio nekakav početak koji je budućim naraštajima više nudio mogućnosti nego usmjerenja. Stoga su svi znanstveni projekti koje je pokrenuo i zaključio Institut, ali i pojedinačni radovi djelatnika Instituta, bili temeljni znanstveni radovi koji su, iz današnje perspektive, vredniji po postavljenim istraživačkim pitanjima, utvrđivanju povijesnih prijelomnica, ukazivanju (makar i nenamjerno) na neuralgične točke zajedničke povijesti naroda koji su obitavali na tom području nego po „politički“ podobnim odgovorima koje su ponudili.

Historiografija; Povijest 19. i 20. stoljeća

nije evidentirano