hrvatski

Uvod u teoriju čudovišta. Od Humbabe do Kalibana

Polazeći od čudovišnosti kao diskurzivne tvorbe, autorica prati trag koji je na književne reprezentacije ostavio obrazac čudovišta, najprije od izabranih tekstova mezopotamske književnosti (Enki i Kur, Lugale, Angin, Inanna i Ebih, Gilgameš, Anzu i Enuma Eliš), a zatim, uz pretpostavku da je za upletenost etnocentričnog svjetonazora u percipiranju čudovišnosti Drugih, znatna i uloga religijskog diskursa, zasebno poglavlje posvećuje Starom zavjetu ; najprije jahvističkom odnosu prema kanaanskom nasljeđu (Kraljevi, Suci, Ciklus o Baalu), a zatim starozavjetnoj demonologiji (izabrani ulomci iz Psalama, proročkih tekstova i Knjige o Jobu u kojima se spominju čudovišta Rahab, Levijatan i Behemot). Time se otvaraju pretpostavke za uvod u eurocentrično poimanje čudovišnosti i demonološko antičko nasljeđe srednjeg vijeka. Budući da je za razvoj demonoloških koncepcija važan odnos Plutarhova djela De genio Socratis prema Apulejevu djelu De deo Socratis, koje predstavlja interpretatio romana grčke demonologije, na tom se tragu, kao interpretatio christiana antičke demonologije u cjelini, u analizu uključuje i Augustinovo djelo O državi Božjoj, koje je ujedno, uz Etimologije Izidora Seviljskog, temeljno uporište osebujnog srednjovjekovnog semiotičkog sustava čudovišnosti. Pri kraju se ovog poglavlja, u kontekstu razvoja diskursa otpora prema ženskoj senzualnosti, sagledava uklapanje straha od ženskog tijelu u kontekst srednjovjekovne opsesije demonima. Utjecanje pretkršćanske predaje u rano kršćanstvo anglosaskog srednjovjekovlja, te njihovo stapanje u hibridnim mitološkim predodžbama o Grendelu i njegovoj majci, prati se u zasebnom poglavlju posvećenom Beowulfu, gdje se susret "poganske" predaje i kršćanstva analizira u kontekstu patrijarhalnog ratničkog svijeta predstavljenog u epu. Nadalje, uz osvrt na relevantnu postkolonijalnu interpretaciju Shakespearea, interpretirane su drame Mletački trgovac, Othello i Oluja iz aspekta čudovišnosti dramskih likova Shylocka, Othella i Kalibana. U zaključnom poglavlju izložen je etnocentrični model čudovišnosti u kojemu se čudovišnost bića o kojima je bilo riječi u ovom monstruariju, pokušava usustaviti obzirom na znakove čudovišnosti iskazane u prostoru koji nastanjuju (ili iz kojega potječu), obilježjima jezika/govora, tijelu, prehrani i porijeklu, iščitavajući u tim znakovima prekomjernost (u višku ili nedostatku) u odnosu na vladajuću konstrukciju ljudskosti.

čudovišnost; mezopotamska književnost; starozavjetna predaja; antička demonologija; srednjovjekovno kršćanstvo; anglosaski imaginarij; postkolonijalni Shakespeare

nije evidentirano