hrvatski

Novohistoričko čitanje Kukuljevićeve studije "Marko Marulić i njegova doba"

Cilj je ovoga rada proniknuti u metodološki okvir na kojemu se zasniva studija Ivana Kukuljevića Sakcinskog »Marko Marulić i njegova doba«, priložena prvom kritičkom izdanju pjesama »oca hrvatske književnosti«, koje je 1869. izdala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Naše je metodološko uporište u američkoj teoriji novoga historizma ili poetike kulture, kako zajedničkim imenom ove analitičke tekstove, u kojima se teorijske postavke apliciraju na pojedina književna djela, naziva glavni predstavnik novoga historizma, Stephen Greenblatt. Osnovica novohistorističke teorije je pretpostavka o tekstualnoj posredovanosti našega znanja o povijesti. »Povijesna istina« (i književnopovijesna) nije drugo do pisani artefakt, diskurs u koji su upisane promjenljive determinante autora, jezika i čitatelja. Ovim radom želimo utvrditi odstupanja i prekoračenja najavljene sheme, koja svojim naslovom »uzglobljuje« paradigmatičnog autora u širi društveni, ne samo književni, kontekst. Istražit ćemo možemo li predmetnu studiju promatrati kao oprimjerenje proklamirane novohistorističke sveopće tekstualnosti pojavnog svijeta, odnosno, jesu li tekst i kontekst doista neodvojivi ili je praksa iznevjerila suvremena teorijska očekivanja pa činjenice povijesti, umjesto da ulaze u ozbiljnu interakciju s književnim tekstom, služe samo kao zgodan dekor posve tradicionalno ispisanim književnopovijesnim analizama. Novi historizam podvlači nemimetički, pripovjedni karakter povijesnog diskursa te razobličuje njegovu prividnu objektivnost. Zanima nas u kojoj mjeri perforacije u tekstnom tkivu, nastale kao posljedica autorova (najčešće neosviještenog) »natapanja« vlastitog diskursa osobnim sociopolitičkim inskripcijama (spolom, rasom, vjeroispoviješću, nacionalnošću ili obrazovanjem), razobličuju prividno objektivan prikaz »velike« povijesti književnosti.

novi historizam; historiografija; granice; Ivan Kukuljević Sakcinski

nije evidentirano