hrvatski

Zadovoljština u tekstu

Knjiga kroz dvanaest poglavlja okuplja fraktalno strukturirane eseje-studije u kojima se izlaže fenomen visokog postmodernog tekstualizma. Knjiga je pisana kao kritičarsko iskustvo, zahvaća u ja-izražajnu poziciju, postavlja i metakompozicijsku ekspoziciju fotografija koje komponiraju ukupno istraživanje. Knjiga je fokusirana na pjesničku produkciju mlađeg i novijeg hrvatskog pjesništva osamdesetih, najrazvijenije pristupa fenomenu časopisa i projekta Quorum, kontekstuirapostmoderno stanje, ugrađuje komunikacijsko polje slabe komparativne jugoslavistike, označava glavne autore plexusnosti: Branko Maleš, Tomaž Šalamun, Vojislav Despotov. Knjiga eksplicira stanje intermedijaliteta i polimedijalnosti, a reperkusivno problematizira termin simulakruma kao zakašnjelo imenovaanje, doista kao postmedijalnost. Knjiga je raščlamba osnovnih smjerova hrvatske pjesničke sinkronije - simultanoga postmoderniteta, otčitanoga po izboru uglavnom iz većeg broja paradigmatskih tekstova iz sredine 1980.-ih kod mlađih hrvatskih pjesnika, kao i minimalnog jugokomparatističkog konteksta na prostoru autorskih komunikacija kulturnih kontakata specifične južne Srednje Europe: Vojvodina-Hrvatska-Slovenija. Knjiga deducira manifestiranje i strukturu "rasapa" ponuđenoga autorskog individualizma hrvatskog pjesništva u zasebna, posve individualizirana tekstualna lutanja njihovih autora-postmodernista. Knjiga kontekstuira hrvatski postmodernitet sveukupnom tradicijom nacionalne i modernističkih tendencija svjetske književnosti. Ukoliko je u prvoj knjizi Remov znanstveni interes bio obogaćen problematizacijom jezično - filozofijskoga i jezično - ideologijskoga okruženja, u ovoj on iščitava, aksiološki postavljen prije svega medijski kontekst (rock, film, kazalište, televizija), kao metajezičnu matricu tekstova hrvatskoga postmodernističkoga pjesništva, koja replicira strukturi kulture, odnosno konteksta.

melankolija; medijalnost

nije evidentirano