hrvatski

Neki naglasci odnosa između Crkve i politike u svjetlu koncilske i postkoncilske teološke misli kao kritika i korektiv

Politiku u suvremenoj kulturi i pluralističkom društvu uzdrmala je duboka kriza, i to u njezinim temeljima. Riječ je, naime, o moralno- etičkoj krizi, a kao posljedici toga i o krizi istine i dobra. Politika se više ne nalazi niti poima u kategorijama istine i dobra u sebi, nego u kategorijama prihvatljivosti ili neprihvatljivosti, poželjnosti ili nepoželjnosti, i to pod plaštem demokracije i njezinih osnovnih načela. Sasvim je razvidno da ovakav oblik političke svijesti i mentaliteta vodi u etički relativizam i moralni skepticizam u kojima dolazi do prevrednovanja aksiološke ljestvice vrednota i samim time dolazi do nepoštivanja čovjeka i njegovih temeljnih ljudskih prava i dostojanstva. U ime demokracije, ona se ne provodi, u ime slobode, ona se oduzima, u ime ljudskih prava, ona se ne poštuju. Crkva je na Drugom vatikanskom koncilu progovorila o autonomiji zemaljskih vrijednosti, pa tako i politike. Postala je svjesnija koliko je politika u službi općega dobra i kolika je njezina uloga u omogućavanju prava na slobodu, posebno prava na slobodu vjere. No, politika koja se ne vodi moralno- etičkim principima, ne samo da ne može biti u službi općega dobra, nego djeluje razorno i pogubno na društvo i čovjeka pojedinca i olako se pretvara u oblik totalitarizma. Kršćani koji žive i djeluju u svijetu pozvani su oplemeniti suvremenu politiku i svjedočanstvom svoje vjere unositi u nju i po njoj u svijet moralno-etičke vrijednosti u svjetlu Evanđelja. Za političku odgovornost i plodonosno svjedočenje kršćanske vjere na svim društvenim područjima, od kojih je najodgovornije ipak ono političko, zalaže se i suvremena pokoncilska teologija.

Drugi vatikanski koncil; demokracija; etički relativizam; politika;

nije evidentirano