hrvatski

Forenzika dokumenata, novca i rukopisa

Potreba za utvrđivanjem vjerodostojnosti isprava slijedila je pojavu prve pisane riječi na papiru. Istodobno s uvođenjem svojevrsnih javnih isprava, zabilježeni su i prvi pokušaji njihova krivotvorenja, a time i aktivnosti usmjerene k suzbijanju krivotvorenja. Javne su se isprave koristile već u staroj Grčkoj i antičkom Rimu, o čemu svjedoče i zapisi o postojanju brojnih pisarnica. Usporedno se pojavljuju i krivotvorene javne isprave, a prvo se vještačenje rukopisa spominje u zakonu cara Konstantina u 3. stoljeću (Sabol, 1986.). U Srednjem je vijeku krivotvorenje isprava uzimalo sve više maha pa je 1562. godine u Engleskoj izglasan i zakon o zabrani krivotvorenja službenih isprava. Tadašnji stručnjaci za isprave, koji su se u početku uglavnom bavili rukopisima, nerijetko samouki, već su tada nailazili na poteškoće zbog golemih količina krivotvorina (Koppenhaver, 2007.). Naredna su desetljeća obilježena uvođenjem novih metoda i tehnika ispitivanja. Tako je 1786. godine John Toms iz Lancastera u Engleskoj osuđen za ubojstvo na temelju istrgnutih fragmenata papira pronađenih u pištolju, koji su se potpuno uklapali s fragmentom papira pronađenim u njegovu džepu. Navedeno je ispitivanje jedan od prvih dokumentiranih slučajeva uklapanja papira, a 1810. godine u Njemačkoj je zabilježen i prvi slučaj analize crnila na ispravi primjenom kemijskoga testa za točno određeno bojilo u tinti. Najveći iskorak na ovom području učinio je Albert Sherman Osborn kojega nazivaju ocem forenzične analize dokumenata. On je 1910. godine napisao prvu knjigu o forenzičnoj analizi dokumenata pod nazivom „Questioned Documents“. Ta se knjiga i danas smatra „biblijom“ ovog područja forenzične analize. Osim toga, Albert S. Osborn je s još četrnaest stručnjaka 1942. godine osnovao Američko udruženje vještaka za dokumente (engl. American Society of Questioned Document Examiners, ASQDE) koje danas slovi za jedno od najvećih i najstarijih takvih udruženja. Početci forenzične analize novca, dokumenata i rukopisa vezuju se uz vještake pojedince, a prvi se znanstveni laboratoriji osnivaju tek 1930-tih godina. Znatan razvoj forenzične analize na području bivše Jugoslavije dogodio se u razdoblju nakon Drugoga svjetskoga rata, usporedno s razvojem kriminalističke tehnike, kada se 1953. osniva i Ured za kriminološka ispitivanja, današnji Centar za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“. Priručnici o kriminalističkom istraživanju autora Ivana Kobovca (Kriminalistika, Zagreb, 1960.) i dr. Tomislava Markovića (Suvremena tehnika istraživanja krivičnih djela, Zagreb, 1961.), prvi su radovi vezani uz teoriju vještačenja rukopisa na hrvatskom jeziku. Dvadesetak godina kasnije, dr. Željko Sabol je izdao prvu sveobuhvatnu knjigu na tu temu (Identitet rukopisa, Zagreb, 1986.). Forenzična analiza novca, dokumenata i rukopisa, kao znanstvena disciplina, razvila se iz potrebe pravosudnoga sustava za utvrđivanjem njihove vjerodostojnosti u dokazne svrhe, primjenom znanstvenih postupaka i analitičkih ispitivanja. Forenzična analiza novca provodi se ponajprije radi utvrđivanja vjerodostojnosti spornih novčanica i kovanica te podrazumijeva analizu i usporedbu spornog novca s izvornim novcem ili opisima elemenata zaštite izvornika sadržanima u referentnim bazama podataka. Prema potrebi moguće je provesti i daljnju analizu krivotvorenih novčanica i kovanica s ciljem utvrđivanja podrijetla odnosno izvora krivotvorina, klasificiranja krivotvorina te identificiranja materijala i/ili opreme korištenih za njihovu izradu. Posebni slučajevi ispitivanja novca obuhvaćaju izrazito oštećen, nagorjeli ili natopljen novac, poput u požaru pougljenjenih novčanica ili djelomično rastaljenih kovanica, kad se ispitivanja provode kako bi se utvrdilo je li uopće riječ o novcu. Forenzična analiza rukopisa definira se kao stručno utvrđivanje podrijetla nekoga rukopisa na osnovi analize i usporedbe općih i posebnih značajki spornoga i nespornoga rukopisa. Cilj vještačenja rukopisa je utvrđivanje, odnosno identifikacija autora spornoga teksta ispisanog rukom. Forenzična analiza dokumenata zasniva u prvom redu na ispitivanju i usporedbi spornog materijala s nespornim materijalom ili poznatim uzorkom, s ciljem utvrđivanja njegove vjerodostojnosti ili izvora. Sporni materijal čine raznovrsne javne i privatne isprave, poput identifikacijskih i putnih isprava, domovnica, izvoda iz matičnih knjiga, vozačkih dozvola i dokumentacije motornih vozila, državnih biljega, znakova za vrijednost, mjenica, čekova, platnih kartica, punomoći, ugovora, oporuka, liječničke i poslovne dokumentacije i slično. Pod pojmom dokumenta, osim javnih i privatnih isprava, podrazumijeva se i svaki drugi entitet koji može biti predmetom forenzične analize. Primjerice, komercijalna plastična kartica s magnetnom vrpcom koja može poslužiti za neovlašteno podizanje novca s bankomata, bijeli papir koji sadržava latentna utisnuća u obliku određenih podataka ili traka pisaćeg stroja s koje je moguće iščitati ispisane podatke (tzv. letrasetna traka). Zadatak forenzične analize nerijetko je i mehaničko uklapanje fragmenata papira kako bi se utvrdilo jesu li bili dijelom jednog (istog) lista papira. Predmet forenzične analize također mogu biti materijali i oprema za tisak ili izradu pečata, pisaći strojevi i računalni pisači, razna sredstva za pisanje i ostalo. Prema suvremenom nacionalnom zakonodavstvu, forenzična se analiza, odnosno vještačenje, određuje kad je za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice u sudskom postupku potrebno pribaviti nalaz i mišljenje od osobe koja raspolaže potrebnim stručnim znanjem ili vještinom . Forenzična se analiza novca, dokumenata i rukopisa provodi se ponajprije pri sumnji u počinjenje kaznenih djela krivotvorenja, kao što su krivotvorenje novca, krivotvorenje vrijednosnih papira, krivotvorenje znakova za vrijednost, krivotvorenje isprave, krivotvorenje službene ili poslovne isprave te kaznenoga djela izrade, nabavljanja, posjedovanja, prodaje ili davanja na uporabu sredstava za krivotvorenje. No kako dokumenti čine neizostavan dio svih javnih, poslovnih i privatnih sfera, zbog širokoga područja primjene, ova se vještačenja nerijetko vezuju i uz ostala kaznena djela. Na primjer, počinitelj ubojstva može krivotvoriti oproštajno pismo kako bi ga prikazao kao samoubojstvo pa utvrđivanje vjerodostojnosti oproštajnoga pisma može rasvijetliti cijeli slučaj, a katkad dovesti i do samoga počinitelja.

Forenzika ; dokumenti ; novac ; rukopisi ; vještačenja

nije evidentirano