engleski

Klinička veterinarska bakteriologija

Povijest mikrobiologije, a time i bakteriologije seže u najstarija vremena, no prvi pronalazač živih mikroba bio je Antonie van Leeuwenhoek (1632.-1723.). On je izradio mikroskope koji su povećavali do 300 puta i pomoću njih je otkrio „životinjice“ u kišnici, pljuvački i dijaroičnom izmetu. Opisao je njihov izgled i prikazao ih crtežima. Nakon otkrića mikroba i početaka istraživanja, počinju prvi pokušaji njihove klasifikacije. Prvu klasifikaciju provodi O. F. Müller, koji istraživanjem morfologije bakterija uvodi termine Monas i Vibrio. Nakon otkrića, 1856. godine, anilinske boje uporabljuju se za bojanje bakterija, što omogućuje preciznija morfološka istraživanja. Godine 1886. Gram uvodi svoje bojanje, potom Giemsa, Ziehl-Neelsen i mnogi drugi. Najznačajniji napredak u klasifikaciji učinjen je nakon otkrića Pasteurovog bujona i čvrstih hranjivih podloga Roberta Kocha, što je omogućilo uzgoj bakterija u čistoj kulturi. Supruga Kochovog suradnika Hessea, Fanny Eilshemius, umjesto želatine, čvrstim podlogama dodaje agar-agar koji se pokazao mnogo boljim. Drugi Kochov asistent, R. J. Petri dizajnirao je 1887. godine Petrijevu zdjelicu. Koncem 19. i početkom 20. stoljeća dolazi do razvoja dehidriranih hranjivih podloga i njihove komercijalne proizvodnje, što je bila velika pomoć u razvoju manjih bakterioloških laboratorija. Otkrivaju se selektivne hranjive podloge. MacConkey 1900. godine kreira selektivni agar s dodatkom žučnih soli, kristal violeta i laktoze. Počinju se otkrivati i određivati biokemijska svojstva bakterija. Godine 1908. Eijkman dokazuje da koliformne bakterije tvore plin razgradnjom glukoze. Nakon toga se, zahvaljujući mnogim novim spoznajama, usavršavaju razne klasifikacije bakterija, od kojih je naznačajnija ona objavljena u Bergeyevom priručniku determinativne bakteriologije (Bergey's Manual on Determinative Bacteriology), koji prvi je put tiskan 1923. godine i u njemu su bile klasificirane sve do tada poznate bakterije. Do danas je doživio devet izdanja. U modernoj klasifikaciji i taksonomiji bakterija prilikom određivanja bakterijske vrste, danas se rabe podaci o morfološkim, biokemijskim, genskim, patogenim i drugim svojstvima pojedinih bakterija. Točno definiranje bakterijske vrste još uvijek nije završeno. Danas je poznato više od 5000 bakterijskih vrsta, od koji je patogeno nekoliko stotina. Prvo cjepivo protiv bedrenice proizveo je Louis Pasteur 1880. godine. Potom kokoši uspješno imunizira protiv kolere peradi. Sve Pasteurove vakcine bile su pripremljene od živih oslabljenih uzročnika bolesti (atenuiranih sojeva). E. Roux i A. E. J. Yersin otkrivaju da se filtratom kulture bakterije Corynebacterium diphteriae može izazvati imunosni odgovor organizma, čime se dokazuje postojanje toksina. Usprkos velikom napretku u proizvodnji cjepiva, još uvijek ne postoje učinkovita cjepiva protiv svih značajnijih bakterijskih bolesti. Početkom kliničke uporabe penicilina, tijekom Drugog svjetskog rata, te otkrićem prvog učinkovitog antitubekulotika streptomicina, 1944. godine, mislilo se da je borba protiv bakterija dobivena. No, razvoj rezistencije bakterija na antimikrobne lijekove jedan je od značajnijih zdravstvenih problema humane i veterinarske medicine 21. stoljeća. Iako se možda čini da posljednjih desetljeća nema velikih otkrića u veterinarskoj i humanoj bakteriologiji, ipak je otkriveno nekoliko novih bakterijskih vrsta: Borrelia burgdorferi (1982.), Helicobacter pylori (1983), Capnocytophaga canimorsus (1989) i Bartonella henselae (1992). Kreirane su mnoge nove hranjive podloge, ponajprije kromogeni agari koji su omogućili lakše i pouzdanije izdvajanje bakterija. Opisani su noviji bakteriološki postupci u izdvajanju pojedinih bakterija koji uključuju prednamnažanje i namnažanje u selektivnim bujonima. Većina postupaka izdvajanja pojedinih bakterija, njihove identifikacije i određivanje osjetljivosti na antimikrobne lijekove usklađeni su u cijelom svijetu i objavljeni kao međunarodni standardi. Konvencionalni bakteriološki postupci (izdvajanje bakterija, biokemijska identifikacija, serološka tipizacija, fagotipizacija) omogućuju određivanje vrste te serovara i fagovara u onih bakterija koje ih imaju. Razvoj molekularnih postupaka omogućio je genotipizaciju sojeva unutar pojedinih vrsta što je rasvijetlilo mnoge nepoznanice u širenju infekcija. Ti postupci pospješili su i otkrića gena odgovornih za tvorbu čimbenika virulencije i rezistenciju na antimikrobne lijekove. Istraživanja podudarnosti pojedinih bakterijskih gena omogućila su velike promjene u taksonomiji bakterija koncem 20. i početkom 21. stoljeća.

veterina; bakterije; dijagnostika

nije evidentirano