hrvatski

Prosudbe o Maruliću i njegovu opusu u spisima koje je Krleža objavio tijekom života

Kada su ukazivali na prosudbe koje je Miroslav Krleža (1893-1981) iznio o Marku Maruliću (1450-1524) i njegovu opusu, marulolozi su redovito bili usmjereni na spis koji je Krleža objavio 1948. godine pod naslovom »O našem dramskom répertoireu: povodom 400 godišnjice Držićeve ‘Tirene’«. Neki od marulologā, posebice akademik Mirko Tomasović u svojim monografijama "Marko Marulić Marul" iz 1989. i 1999. godine i Ružica Pšihistal u svojim člancima objavljenima 2002. i 2008. godine u časopisu "Colloquia Maruliana", pritom su žestoko kritizirali Krležina stajališta o Maruliću i njegovu opusu. Od tih dvoje marulologa tako možemo doznati da Krleža, primjerice, ili nije bio upućen u obilježja Marulićeva vremena ili da mu je Marulićev opus, budući da ga je uvelike obilježavala kršćanska, posebice biblijska problematika, bio odbojan i iritantan ili da uopće nije bio upućen u sadržaj Marulićevih djela i da se, primjerice, "Judite" možda sjećao iz srednje škole ili da je o Marulićevu opusu sudio s neskrivenim cinizmom, pa čak i to da je svojim obezvređivanjem Marulićeva opusa bio predvodnikom poricanja kršćanskih temelja hrvatskoga kulturnoga identiteta. Međutim, da su bili upućeni u sadržaj preostalih Krležinih tekstova koji sadrže prosudbe o Marulićevu stvaralaštvu, marulolozi bi doznali i, pretpostavljam, zabilježili sasvim drugačije podatke o Krležinim stavovima prema Maruliću i njegovu opusu. Štoviše, uvidjeli bi da je Krleža u tim tekstovima zapisao brojne rečenice koje su za marulologiju, a posebice za marulofiliju, itekako afirmativne. No, osim istraživačkih previda i nemara takve naravi, za neupućenost u Krležine iskaze o Maruliću uvelike je zaslužna i Nedjeljka Paro, koja je sastavila "Bibliografiju Marka Marulića" objavljenu 2003. godine, a u koju nije uvrštena nijedna bibliografska jedinica iz koje bismo mogli doznati da je i Krleža pisao o Maruliću. Taj podatak važno je istaknuti zbog toga što je Paro u "Bibliografiju" uvrstila i bibliografsku jedinicu o, primjerice, Maretićevoj prosudbi Marulića i njegova stvaralaštva, koja se u članku jezikoslovca i leksikografa Tomislava (Tome) Maretića iz 1886. godine sastoji tek od jedne rečenice, ali i zbog toga da oni koji se služe tom "Bibliografijom" budu obaviješteni o njezinoj manjkavosti, budući da je Krleža u njoj trebao biti zastupljen s barem dvadeset bibliografskih jedinica, koje bi obuhvaćale i, primjerice, njegove eseje, političke te programatske spise, marginalije i razgovore. Zbog njihove kolikoće i žanrovske raznolikosti, Krležine prosudbe o Maruliću i njegovu opusu moguće je sagledati iz barem pet sljedećih perspektiva: 1) Prosudbe o Maruliću i njegovu opusu u spisima koje je Krleža objavio tijekom svojega života ; 2) Prosudbe o Maruliću i njegovu opusu u Krležinim zapisima objavljenima nakon Krležine smrti ; 3) Prosudbe o Maruliću i njegovu opusu u Krležinu rukopisu iz 50-ih godina 20. stoljeća ; 4) Prosudbe o Maruliću i njegovu opusu u Krležinim marginalijama ; 5) Prosudbe o Maruliću i njegovu opusu u razgovorima koje je Krleža vodio s Predragom Matvejevićem i Enesom Čengićem. Budući da je, očekivano te razumljivo, i na ovom znanstvenom skupu predviđeno da izlagači trajanje svojega izlaganja prilagode zadanim parametrima, u izlaganju ću se usredotočiti tek na prvu od navedenih perspektiva, dakle na onu koja se tiče prosudaba o Maruliću i njegovu opusu u spisima koje je Krleža objavio tijekom svojega života, točnije od 1926. do 1972. godine. Riječ je o perspektivi koja obuhvaća najveći broj Krležinih prosudaba o Maruliću i njegovu opusu, budući da je te prosudbe moguće doznati iz čak dvanaest Krležinih spisa. Ovom prilikom navest ću naslove tek nekih od tih spisa: »Lirika Ljube Wiesnera« ; »Zašto je Vladimir Nazor umirovljen?« ; »Teze za jednu diskusiju iz godine 1935« ; »O pojavi Jana Panonija: Fragmenat rukopisa iz oktobra 1942. god.« ; »Illyricum sacrum: odlomci rukopisa iz kasne jeseni 1944.« ; »O našem dramskom répertoireu: povodom 400 godišnjice Držićeve ‘Tirene’« ; »O nekim problemima Enciklopedije«. U tim spisima Krleža je o Maruliću i njegovu stvaralaštvu zabilježio prosudbe koje su, prema mojim spoznajama, u potpunoj suprotnosti s dosadašnjim prikazima Krležina razumijevanja Marulića i njegova opusa, od kojih izdvajam tek sljedeće: Marulić pripada skupini malobrojnih stihotvoraca koji su Hrvatima omogućili prepoznavanje i buđenje njihove nacionalne svijesti ; Marulić spada u »deset-petnaest« najblistavijih imena »naše književne historije« ; premda se radi o prevažnom dijelu Marulićeva opusa, tekstove koje je Marulić napisao na latinskom i talijanskom jeziku još uvijek se »nitko do danas [do 1944. godine] nije sjetio da prevede na hrvatski« ; budući da se radi o piscu »Velikog Imena«, Marulić je u Zagrebu zaslužio imati spomenik ili spomen-ploču.

Miroslav Krleža; Marko Marulić

When they pointed at evaluation which Miroslav Krleža (1893-1981) presented regarding Marko Marulić (1450-1524) and his writings, the marulologists were regularly oriented towards the writing Krleža published in 1948 under the title “On Our Drama Repertoire: On the Occasion of the 400th Anniversary of Držić’s ‘Tirena’”. Some of the marulologists, especially the academician Mirko Tomasović in his monographs "Marko Marulić Marul" from 1989 and 1999 and Ružica Pšihistal in her articles published in 2002 and 2008 in the journal "Colloquia Maruliana, heatedly criticized Krleža’s attitudes on Maruli"ć and his work in the process. We can therefore find out from those two marulologists that Krleža was either not familiar with the characteristics of Marulić’s time, or that he found Marulić’s work repulsive and irritating since it was to a large extent marked through Christian, especially biblical problem area, or that he was not in the least acquainted with the content of Marulić’s works, and that he possibly remembered, for instance, "Judita" from secondary school, or that he assessed Marulić’s work with unconcealed cynicism, or even the fact that throug