hrvatski

Dimenzije inkluzivne prakse u institucijskom predškolskom odgoju

U Republici Hrvatskoj je razdoblje od 2006. do 2015. godine desetljeće podizanja kvalitete života djece s teškoćama u razvoju zbog čega se inkluzivni rani odgoj promiče kao jedno od njihovih temeljnih prava. Kako bi se dobio uvid u inkluzivnu praksu u institucijskom predškolskom odgoju provedeno je istraživanje četiri njezine dimenzije: stavova odgojitelja prema djeci s teškoćama u razvoju, odgojiteljske pedagoške prakse, participacije djece s teškoćama u razvoju u neposrednom okruženju i njihovog inkluzivnog iskustva. Dobiveni rezultati ukazuju na postojanje polariteta u navedenim dimenzijama. Tako su rezultati u dimenzijama gdje dominiraju odrasli mahom negativni, tj. odgojitelji imaju implicitno negativne stavove prema djeci s teškoćama u razvoju, ne planiraju inkluzivne aktivnosti a okruženje ne podržava djetetovo samostalno sudjelovanje. S druge strane, pozitivni rezultati su dobiveni u dimenzijama dječjeg sudjelovanja, tj. djeca s teškoćama u razvoju participiraju samostalno u praćenim aktivnostima i imaju pozitivna inkluzivna iskustva. To ukazuje na činjenicu da djeca s teškoćama u razvoju i njihovi vršnjaci, unatoč nepovoljnim izvanjskim čimbenicima, uspješno grade interakciju i polje zajedničkog interesa, a to je najčešće igra. Nadalje djeca su u mogućnosti iznijeti zajedničku aktivnost i uz minimalno posredovanje odrasloga. U interakciji s vršnjacima, djeca s teškoćama u razvoju prakticiraju nekonvencionalne načine njezinog iniciranja te iskazuju sposobnost samoregulacije vlastitog ponašanja i koordinacije s ponašanjima i namjerama drugih. Ovakve dječje vještine i sposobnosti pripisuju se aktivnostima ekološke tranzicije u kojima dijete učinkovita ponašanja može primjenjivati u različitim okruženjima. Također, pokazalo se da participacija djece s teškoćama u razvoju ovisi o karakteristikama aktivnosti, sudionicima, djetetovim interesima i naravi teškoće u razvoju. Tako su djeca s autizmom najčešće uključena u individualne aktivnosti s odraslima, djeca s višestrukim sudjeluju uz verbalnu podršku i asistenciju, dok djeca s motoričkim teškoćama češće od ostale djece iniciraju vršnjačku interakciju, češće iznose paralelne molarne aktivnosti i češće ulaze u sukobe s vršnjacima. Dobiveni rezultati imaju značajnu pragmatični potencijal u smislu građenja dijaloga znanosti i prakse o razvojnoj primjerenosti, dok u odnosu na znanost oni mogu biti podrška istraživačima pri odabiru metodologije, posebice u dijelu praćenja dječjih ponašanja unutar određenog situacijskog konteksta.

inkluzija; institucijski predškolski odgoj; djeca s teškoćama u razvoju; interakcija; vršnjaci

nije evidentirano