hrvatski

Aksiologija i građanski odgoj

U uvodnom dijelu izlaganja razgraničujemo pojmove vrijednost i vrednota. Za razliku od ustaljene prakse ovdje spomenutim pojmovima ne dajemo sinonimno značenje. Ističemo kako vrijednost u užem smislu pripada ekonomskom području, a u širem označava pozitivnost nečeg. Vrednota je, pak, skup općih uvjerenja, mišljenja i stavova o tome što je ispravno, dobro ili poželjno (grč. ἄξιος = dostojan, valjan, vrijedan poštovanja), snažna ideja koje u sebi ima ljudsko dostojanstvo, ideja koja humanizira dok se ostvaruje. Aksiologija se definira kao učenje o vrednotama, studij vrednota, osobito etičkih. U nastavku izlaganja uočavamo kako su ostvarenja vrednota različita, variraju od osobe do osobe, mjesta i razdoblja, podložne su promjenama, usvajaju se tijekom cijelog života. Svaki pojedinac ima svoju ljestvicu vrednota. Ali, govorimo i o vrednotama kao vrijednosnom sustavu neke skupine, naroda ili povijesne epohe. U konačnici vrednote možemo promatrati i kao filozofsku apstrakciju. Pri tom uočavamo kako nijedno ostvarenje vrednota ne iscrpljuje niti cjelovito obuhvaća tu vrednotu (kao pojam). Ukazujemo i na to kako su vrednote povezane s područjem morala (etika, dobro, zadnja svrha djelovanja). Zato neki (Hoblaj) uočavaju kako postaviti pitanje o vrednotama, znači postaviti pitanje o normama, naročito o moralnim normama, po kojima pojedinac i društvo žive ili prema kojima teže. U nastavku izlažemo značenje pojma kriza vrednota. Tim pojmom označavamo preraspodjelu prioriteta na ljestvici vrednota. Očituje se kao napetost ili sukob vrednota. Nastaje zbog promjene kulture (kao posljedice promjene društvenih struktura). Budući da u takvim stanjima nestaje do tada ustaljeni poredak vrednota ljudi se moraju naučiti živjeti u napetosti vrednota, a onda, s vremenom, i na novu ljestvicu vrednota. Poželjno bi bilo kad bi se u određivanju nove ljestvice vrednota imalo na umu one vrednote i norme s kojima bi se načelno svatko mogao složiti (konsenzus), ali usuglašavanje je otežano konkretnom društvenom situacijom i odnosima među sudionicima rasprave. Postavljamo retoričko pitanje: treba li škola odgajati za vrednote i, s tim u svezi, kakvi bi trebali biti kurikuli, koncepcije, organizacije obrazovanja i učenja? Predstavljamo nekoliko različitih odgovora uvjetovanih svjetonazorom, političkim opredjeljenjem i stupnjem obrazovanja. Iznosimo mišljenja nekih (Polić) kako se odvajanjem znanja (obrazovnog sadržaja) od vrednota (odgojne namjere) stvara privid neupitnosti znanja. S druge strane, apsolutiziranjem nekih vrednota na štetu znanja nije moguće hoditi u (bolju) budućnost. Tvrdimo, kako se od škole očekuje da bude osjetljiva za vrednote, kako stare tako i nove. Učitelj bi trebao kod učenika razvijati (ustaljene) vrednote, poticati razvoj njegove cjelovite osobnosti, ali i kritičnosti, odgovornost za privatni i javni dio života, opće dobro. Dakle, škola u djelo provodi društveno proklamirane vrednote. Ako o njima u široj zajednici nema konsenzusa onda se u školi naglasak stavlja na dvije vrednote: tolerancija i briga za okoliš. One su najbolji pokazatelj tranzicije društva i traženja novih prioriteta. Budući da se pitamo koje su vrednote važne za odgojno-obrazovni sustav i koje trebaju biti uključene u kurikulum odgoja i obrazovanja u završnom dijelu izlaganja sugerirat ćemo neke općeljudske vrijednosti koje mogu biti prihvatljive za sve ljude, bez obzira na njihov svjetonazor, političko ili religiozno opredjeljenje. One bi trebale biti sastavni dio građanskog odgoja. Trebale bi pomoći uklopiti nas u vrijednosni sustav onog što danas nazivamo "globalno selo".

aksiologija; vrednote; građanski odgoj

nije evidentirano