Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi

Pučanstvo Liburnije od 1. do 3. st. po Kristu: antroponimija, društvena struktura, etničke promjene, gospodarske uloge (CROSBI ID 334378)

Ocjenski rad | doktorska disertacija

Kurilić, Anamarija Pučanstvo Liburnije od 1. do 3. st. po Kristu: antroponimija, društvena struktura, etničke promjene, gospodarske uloge / Čače, Slobodan (mentor); Zadar, Filozofski Fakultet u Zadru Sveučilišta u Splitu, . 2000

Podaci o odgovornosti

Kurilić, Anamarija

Čače, Slobodan

hrvatski

Pučanstvo Liburnije od 1. do 3. st. po Kristu: antroponimija, društvena struktura, etničke promjene, gospodarske uloge

Prvenstveni cilj ovog istraživanja je ustanoviti mogućnosti koje pružaju imenski obrasci za upoznavanje osobnih statusa, prije svega onoga građanskoga, a zatim i ispitati postoji li ikakva korelacija između društvenog i građansko-pravnog statusa, etničke pripadnosti te imovnog stanja osoba i imenskih obrazaca koje upotrebljavaju. Među temeljne rezultate ovoga rada svakako pripadaju: - Katalog natpisa i Katalog osoba koji prvi put na jednome mjestu okupljaju sve poznate natpise i na njima potvrđene osobe rimskodobne Liburnije ; - zaključak da u pravilu imenski obrazac sam po sebi ne može služiti kao nedvosmislen pokazatelj društvenog položaja ili etničke pripadnosti nositelja, te da uopće nema obavijesne moći o gospodarskom položaju nositelja ; - identificiranje latinskog statusa nekih liburnskih gradova na osnovi epigrafičkih potvrda ; - dokazivanje samostalnog razvoja domaćeg imenskog obrasca, sastavljenog od osobnog i obiteljskog imena (tj. imena srodnog rimskom gentiliciju, ali nerimskoga, domaćega porijekla), sa ili bez patronimika, a koji je razvijen zahvaljujući specifičnim potrebama društava organiziranih kao trajni savezi (federacije/konfederacije) gradova ; - razvijanje metode procijene vrijednosti istraživanih spomenika na osnovi kojih se može razmatrati gospodarski status njihovih postavljača ; - dokazivanje da je postavljanje spomenika bilo gospodarski dostupno i osobama slabijega imovnoga stanja, a ne samo pripadnicima viših i srednjih slojeva, iako je iz raznih razloga (socioloških, kulturoloških i dr.) bilo uglavnom ograničeno na gradsko stanovništvo, ili - ako se promatra samo domaće stanovništvo Liburnije - na pripadnike domaće aristokracije u ranim fazama romanizacije, a tek u kasnijim razdobljima (okvirno od 2. stoljeća nadalje) i kod drugih slojeva domaćeg stanovništva ; - tumačenje primjene istih imenskih obrazaca za imenovanje žena i muškaraca kao odraza domaće društvene strukture Liburna, kod kojih, uz patrilinerani način računanja srodstva, određenu vrijednost ima i matrlinearni način, odnosno, kao odraz društva u kojemu položaj žene nije potisnut na bezimenu individuu unutar agnatske familia kao u rimskom društvu ; - dokazivanje postojanja statusne endogamije u višim slojevima Liburnije - i to po svemu sudeći, još u predrimsko doba - na osnovi odnosa među nekim natpisno potvrđenim pojedincima i njihovim obiteljima ; - istraživanje etničke strukture stanovništva Liburnije tijekom prva tri stoljeća po Kr. pokazalo je da već od ranog Principata Italici čine jednu od dvije glavne etničke komponenete natpisno poznatoga stanovništva. Drugu glavnu komponentu čine sami Liburni, no njihov udio u ukupnoj populaciji prividno naglo opada od kraja ranog Principata, što je posljedica gotovo sasvim dovršene romanizacije domaćeg stanovništva svih društvenih slojeva, koja se odražava i u napuštanju prepoznatljivih starih domaćih imena a prihvaćanju etnički neprozirnih, latinskih. Nije suvišno naglasiti da se svi zaključci do kojih se došlo u ovom radu prije svega odnose na natpisno potvrđene osobe i obitelji. No dopušteno je pretpostaviti da oni s velikom vjerojatnošću odražavaju i odnose koji su postojali kod ukupnog - napose gradskog - stanovništva, osobito ako se uzme u obzir da natpisi nisu bili samo privilegij imućnih i društveno povlaštenih osoba. * * * O stanovništvu Liburnije bilo bi izuzetno teško govoriti da nema natpisne građe, s obzirom na malobrojnost podataka u djelima antičkih pisaca. Jedan od glavnih epigrafičkih elemenata za pružanje podataka o stanovništva su njihova imena i imenovanja, iz kojih se ponekad mogu razabrati njihovo etničko porijeklo ili građansko-pravni status. Ostali epigrafički elementi pružaju daljnje obavijesti o osobama, kao npr. o starosti, zanimanju, vjerskim uvjerenjima i drugome. Stoga temeljnu građu ovog istraživanja predstavljaju latinski natpisi s područja Liburnije ili izvan nje na kojima su spomenute osobe porijeklom iz nekog liburnskog grada iz prva tri stoljeća rimskog Carstva, a koji su bili objavljeni u raznim zbirkama i pojedinačnim objavama. Svi su ti natpisi, ali i neki do sada neobjavljeni, prvi put okupljeni na jednom mjestu u Katalogu natpisa koji prati ovaj rad, koji time predstavlja prvi epigrafički korpus antičke Liburnije. Natpisi su pomno obrađeni, prije svega na osnovi dostupne literature i ilustracija, a kad god je bilo moguće i osobnim pregledom, što je rezultiralo i povećim brojem revizija dosadašnjih čitanja i interpretacija. Na ukupno 1182 natpisa ili ulomaka natpisa opisanih u Katalogu natpisa sačuvano je, manje ili više cjelovito, imenovanje 1617 osoba, ne računajući careve i članove njihovih obitelji te namjesnike provincije. Sva su njihova imena i imenovanja prikazana u Katalozima osoba, u biti, u prvim cjelovitim nomenklatorima antičke Liburnije. Na osnovi provedene analize dokazano je da u pravilu imenski obrazac sam po sebi ne može služiti kao nedvosmislen pokazatelj društvenog položaja ili etničke pripadnosti nositelja, te da uopće nema obavijesne moći o gospodarskom položaju nositelja. Najbolju informativnu moć imenski obrasci su pokazali po pitanju građansko-pravnog statusa nositelja. Dobro je poznato da neki imenski elementi rimskih imenskih obrazaca, poput filijacije ili tribusa, ukazuju na posjedovanje rimskog građanskog prava. Nerimski imenski obrasci su u tom pogledu manje informativni - osim što u pravilu ukazuju na neposjedovanje rimskog građanstva. Kod svega natpisno potvrđenoga stanovništva Liburnije iz razdoblja ranog Principata dominiraju imenski obrasci tipa G, J, I i F, a vrlo su često u imenovanjima osoba zastupljene filijacije izražene neskraćenim imenom oca (QA). U razdoblju kasnog Principata dominiraju obrasci I, A te G (v. Prikaz 15a-b i Poglavlja 3.1. i 3.2.). Natpolovičnu većinu osoba imenovanih samo jednim imenom (A) u ranom Principatu čine robovi i oslobođenici, koji nastavljaju biti njegovim glavnim nositeljima i u kasnom Principatu. Povremeno se taj način imenovanja može dokazati i kod osoba sa civitetom. Ovaj je imenski obrazac bio prilično rijetko korišten tijekom ranog Principata, a svoj procvat doživljava u kasnom Principatu, kada je potvrđen kod oko 1/5 osoba imenovanih na onodobnim natpisima. Imenski obrazac B (osobno ime i patronimik izražen bez apozicije f.) potvrđen je u vrlo malom broju, gotovo isključivo u ranom Principatu, ponajčešće kod slobodnorođenih osoba neliburnskog porijekla bez rimskog građanskog prava. Osnovni oblik imenskog obrasca C (osobno ime i patronimik s apozicijom f./l./ser.) bio je tijekom ranog Principata osobito rasprostranjen kod slobodnorođenih osoba bez civiteta, i to češće kod stranaca, prvenstveno kod vojnika augzilija, nego kod osoba domaćeg liburnskog porijekla, dok je u razvijenijoj inačici C2 bio prije svega karakterističan za imenovanje robova, kako u ranom tako i u kasnom Principatu. Imenovanja obrascem D (prenomen + nomen) prvenstveno se javljaju u razdoblju ranog Principata, do oko sredine 1. stoljeća po Kr. ili malo kasnije, i to prije svega kod stranaca (ponajčešće italskog porijekla) s rimskim građanskim pravom (vojnici i veterani), a u nekoliko se slučajeva može računati i s osobama koje su možda bile liburnskog porijekla, od kojih je jedna obnašala visoke municipalne dužnosti u svojoj zajednici. Tip imenovanja E (prenomen + nomen + filijacija/patronimik) ograničen je isključivo na muškarce i to u razdoblju ranog Principata, slično kao i prethodni. Nešto je češće prisutan u imenovanju osoba liburnskog porijekla nego kod onih italskoga. Uglavnom ga nose slobodnorođeni rimski građani, a ponekad i oslobođenici. Njime je imenovan i jedan Liburn koji je prije stjecanja punog rimskog građanskog prava raspolagao latinskim pravom (osoba AK 4669). U Liburniji je imenski obrazac F (prenomen + nomen + filijacija + kognomen) gotovo isključivo prisutan u razdoblju ranog Principata. Nose ga ponajčešće slobodnorođeni rimski građani, među kojima ima i vojnika i veterana. Zamjetna je njegova nešto češća zastupljenost u imenovanju municipalnih magistrata. Obrazac G (prenomen + nomen + kognomen) vrlo je čest tijekom cijelog Principata. Njegova se upotreba može na osnovi datiranih potvrda vremenski odrediti u razdoblje od oko sredine 1. stoljeća do oko sredine 3. stoljeća po Kr. Unatoč nedostatku filijacije, ipak se čini da ga većinom nose slobodnorođene osobe s rimskim građanskim pravom. Među njegovim nositeljima tijekom ranog Principata brojne su osobe najvjerojatnije italskog porijekla, ali ga nose i ostali, među njima i Liburni, no već sasvim romanizirani tako da se u tek dva slučaja susreću jedno domaće osobno ime i jedno domaće obiteljsko ime. U kasnom Principatu povećava se etnička raznolikost njegovih nositelja ; uz osobe iz zapadnih dijelova Carstva javljaju se i one iz bližeg liburnskog susjedstva (Japodija i Panonija), a među povećanim brojem nositelja orijentalnih kognomena zacijelo je i dio onih koji su zaista i potjecali iz istočnih dijelova Carstva. Prema učestalosti potvrda tijekom ranog Principata u Liburniji, čini da je imenski obrazac H (prenomen + nomen + filijacija + tribus + kognomen) bio naročito u upotrebi kod osoba viših staleža, tek nešto češće kod onih italskog nego liburnskog porijekla. Prisutan je i u imenovanju osoba zaslužnih za gradske munificijencije, a javlja se i kod vojnika i veterana, pa čak i kod jednog oslobođenika. Potvrde s datiranih natpisa smještaju upotrebu ovog imenskog obrasca u razdoblje od prije 10. god. pr. Kr. pa do oko 130-ih godina. Tip imenovanja I (nomen + kognomen) je uvjerljivo najčešći u razdoblju kasnog Principata iako se javlja već od oko sredine 1. st. po Kr., ali tada prvenstveno u imenovanjima centuriona kao eponima centurija u kojoj je služio neki vojnik. Zamjetno je da se prilikom takve upotrebe imenovanja centuriona gotovo isključivo koristi upravo ovaj obrazac, a tek sporadično neki drugi. Njime su u ranom Principatu uočljivo češće bile imenovane žene nego muškarci (oko 70%), ali ga u kasnom Principatu podjednako često nose i jedni i drugi. Tijekom cijelog razdoblja Principata tek se za vrlo mali broj osoba može sa sigurnošću utvrditi posjedovanje civiteta, iako su ga zasigurno svi imali, bilo kao slobodnorođeni građani, bilo kao oslobođenici. Postoji opće prihvaćeno mišljenje da se ovakvim imenskim obrascem obično nastoji sakriti oslobođenički status time što se iz imenovanja isključuje filijacija, međutim, niz primjera je pokazao da je njime bio imenovan i nemali broj slobodnorođenih osoba, među kojima već spomenuti centurioni, a rjeđe i magistrati ili drugi pripadnici viših slojeva rimske države. Za velik broj osoba nije se sa sigurnošću mogla odrediti etnička pripadnost budući da u pravilu vrlo često nose svugdje rasprostranjena latinska gentilna ili osobna imena. Imena iz domaćeg liburnskog onomastikona su jedva poznata u ovoj skupini imenovanja, i to samo u ranom Principatu. Slabljenje identifikacijske uloge prenomena utjecalo je na veću učestalost ovog imenovanja tijekom kasnog Principata, a ujedno i na porast njegove upotrebe kod muškaraca. Ta se pojava sporadično može pratiti već od ranog Principata, a primjer oca i sina Caeselija (osobe AK 3087-3088) to zorno dokazuje u kasnom Principatu. Imenski obrazac J (nomen + filijacija + kognomen) vrlo je čest na natpisima Liburnije, i to gotovo isključivo u ranom Principatu, prvenstveno kod slobodnorođenih žena s rimskim građanskim pravom. Njime su imenovana samo šestorica muškaraca, od kojih niti jedan nije bio vojnik ili visoki civilni dužnosnik, ali su dvojica ili trojica bili oslobođenici. Nešto malo manje od 1/5 žena imenovanih ovim obrascem bile su pripadnice najistaknutijih obitelji u svojim zajednicama, od kojih su neke i same bile javno angažirane obnašajući visoke svećeničke dužnosti. Gledajući etničku pripadnost tih žena iz viših slojeva pučanstva Liburnije, ona se donekle razlikuje u odnosu na sliku koja pruža etnička struktura svih nositelj(ic)a ovog imenskog obrasca. Dok u cijelom uzorku, među osobama kojima se mogla odrediti etnička pripadnost, prevladavaju žene liburnskog porijekla (njih 45), a slijede one italskog ili liburnskog (41) i one italskog porijekla (38), uz vrlo rijetke potvrde osoba s drugih područja Carstva, među ženama iz viših slojeva rimske Liburnije podjednako su česte one za koje se pretpostavlja da su italskog porijekla i one koje su mogle biti bilo italskog bilo liburnskog, dok su nešto rjeđe one koje se s većom sigurnošću smatraju pripadnicama domaćeg liburnskog naroda. Posebnu zanimljivost predstavlja imenovanje osobe AK 5353 (Lartia T. f. Maxima, L. Magii Nei (uxor)) kao jedine potvrde, ne samo u Liburniji nego i u cijeloj provinciji Dalmaciji, da žena u svom imenovanju donosi uz ime oca i ono svoga muža. Imenovanje tipa K (prenomen + nomen + kognomen + filijacija) vrlo je rijetko potvrđeno, i to samo u ranom Principatu, kod muškaraca s rimskim građanskim pravom, kao i ono tipa L (nomen + filijacija) kojim su imenovane samo tri žene tijekom ranog Principata, od kojih je jedna i Calpurnia, iz senatorske obitelji Calpurnii Pisones. I imenski obrazac M (osobno ime + nomen) rijetko je potvrđen u Liburniji, i to gotovo isključivo u ranom Principatu, a nose ga osobe za koje se većinom pretpostavlja domaće liburnsko porijeklo. Za dvije doseljenice, vjerojatno iz sjeverne Italije, radije se može zaključiti da su bile imenovane obrascem prenomen + nomen, kakav se ponekad nalazi i kod drugih žena iz njihova kraja. Kod većine ovih osoba nije lako odrediti građansko-pravni status ; dio su zacijelo bili rimski građani a ostali su možda još uvijek bili peregrini ili građani s latinskim pravom. Obrazac N (nomen + kognomen + filijacija) je podjednako sporadično potvrđen, ali se za razliku od prethodnoga javlja i u kasnom Principatu. Nosi ga poneki oslobođenik te jedna ili dvije osobe liburnskog porijekla, vjerojatno još bez punog civiteta. Nešto se češće, ali još uvijek rijetko, javlja imenovanje osoba obrascem O (osobno ime + nomen + filijacija). Obrazac je potvrđen samo u ranom Principatu i kasnoj Republici, gotovo isključivo kod domaćeg liburnskog stanovništva. Nekoliko je osoba raspolagalo rimskim građanskim pravom, a ostale je za sada, u nedostatku čvršćih argumenata, ipak bolje smatrati ili peregrinima ili građanima s latinskim pravom. Za razliku od ranijih mišljenja da je ovaj tip imenovanja bio naročito zastupljen na kvarnerskom dijelu Liburnije, s tek jednom potvrdom na matičnom području Liburna između Zrmanje i Krke, ovdje obrađena građa pokazuje da je taj obrazac bio poznat na cijelom prostoru Liburnije (osim podvelebitskog prostora, koji i inače oskudjeva natpisima i domaćim imenima). Imenski obrazac P (osobno ime + nomen + filijacija izražena bez apozicije filius/filia) poznat je samo preko jedne potvrde iz ranog Principata, pa se je opravdano pitati nije li u imenovanju ipak postojala apozicija f. ili pak nije li ta osoba bila stranac u Liburniji. Imenovanja u kojima je ime oca donešeno u neskraćenom obliku, ponekad čak i i njegovim punim imenskim obrascem obrađena su pod šifrom imenovanja Q. Neskraćeno ime oca (izraženo različitim imenskim obrascima, najčešće ipak samo osobnim imenom) uglavnom se javlja u ranom Principatu i tada prvenstveno kod potomaka osoba bez punog rimskog građanskog prava. Među njima su brojni upravo domaći stanovnici Liburnije. U kasnom Principatu je mnogo rjeđe, a tada se nešto češće javlja u imenovanju robova i oslobođenika, a ono što upada u oči u njihovom imenovanju - kako u kasnom tako i u ranom Principatu - je to da su imena gospodara i patrona često bila izražena cjelovitijim, složenijim imenskim obrascem. Zanemarivo mali broj osoba imenovan je imenskim obrascem R (prenomen + nomen + filijacija + kognomen + domus). Njih trojica datiranih u rani Principat su čini se mogli svi biti liburnskog porijekla, a u kasnom Principatu potvrđen je samo kod jednog Augustala, rodom iz Ekvuma. Najpotpuniji oblik rimskog imenovanja predstavlja imenski obrazac S (prenomen + nomen + filijacija + tribus + kognomen + domus). S punim pravom se može smatrati tipičnim za imenovanje vojnika ranog Principata neovisno o njihovom porijeklu budući da se gotovo uopće ne javlja kod drugih slojeva stanovništva izvan navedenoga razdoblja. Isto se može reći za jedinu, k tome fragmentarno sačuvanu potvrdu imenovanja tipom T (prenomen + nomen + tribus + domus). Obrascem U (prenomen + nomen + tribus + kognomen) bilo je imenovano vrlo malo osoba, različitih društvenih položaja, samo tijekom ranog Principata. Nose ga dva-tri vojnika, porijeklom iz Italije i iz Jadera, dva gradska magistrata od kojih je jedan službe obnašao u Nadinu a drugi u Altinu u Italiji, i još dvije osobe pobliže neodrediva društvena statusa. Imenski obrazac V (prenomen + nomen + filijacija + tribus + domus) može se smatrati starijom inačicom obrasca S, koja je bila korištena u razdoblju prije nego je kognomen ušao u opću upotrebu. Obrazac je prisutan samo u ranom Principatu i to do sredine 1. stoljeća po Kr. o čemu svjedoči njegova upotreba samo kod vojnika (ili veterana) legija XI. i VII. koje su još bile bez svog počasnog naslova Claudia pia fidelis. Relativno brojna pojava navođenja osoba samo njihovim odnosom s drugim osobama ali bez navođenja njihovih imena (poput npr. samo rječju mater, pater, heres i sl.), označena je kao imenski obrazac Y1. Javlja se i u ranom i u kasnom Principatu, u različitim skupinama stanovništva. Ipak, na vojničkim se natpisima javlja samo tijekom ranog Principata, kod većeg broja neimenovanih heredes i manjeg broja neimenovanih fratres, dok su civilne potvrde podjednako učestale tijekom cijelog Principata. Šifra imenovanja Y4 označuje posebne denominacije skupina osoba koje su poznate tijekom cijelog razdoblja Principata, a obuhvaća skupine osoba koje su na natpisima zabilježene samo imenom pripadajuće zajednice a ne pojedinačnim imenovanjima. Njome su obuhvaćene i vojničke i civilne zajednice u Liburniji, koje su jednako kao i privatne osobe podizale spomenike, naročito počasne, zaslužnim pojedincima ili članovima carske obitelji. Ponekad su aktivne u javnim gradnjama, a ponekad zajednički postavljaju zavjet nekom božanstvu (ili se on postavlja i u njihovo ime), ili se pak skrbe o pokopu pokojnog pripadnika svoje zajednice. U jednom slučaju je ime zajednice, točnije jedne legijske(?) kohorte, čini se, bilo upotrebljeno u sasvim svakodnevne svrhe, za označavanje njenog boravišta u logoru. Većina analiziranih obrazaca pripada rimskom imenskom sustavu i mogu se naći u svim dijelovima rimske države. Obrasci označeni kao M, O i P poglavito su zastupljeni u imenovanju domaćeg stanovništva Liburnije i nekih stranaca peregrinskog statusa. Razvoj rimskog imenovanja dobro je poznat, osim za najdublju prošlost, kada su vjerojatno i sami Rimljani bili imenovani osobnim imenom i patronimikom. Tijekom gotovo cijeloga razdoblja rimske Republike uobičajeni način imenovanja muškaraca predstavlja dvoimeni imenski obrazac (praenomen, nomen) sa ili bez filijacije, dok su žene u pravilu bile imenovane samo gentilnim imenom, ponekad s dodatkom filjacije ili gamonimika. Treći imenski element u rimskom imenskom obrascu, kognomen, javlja se možda već početkom 5. stoljeća pr. Kr., a sigurno od oko sredine 3. stoljeća pr. Kr., i to samo kod pripadnika istaknutih patricijskih obitelji. Kod ostalih slojeva stanovništva kognomeni ulaze u upotrebu znatno kasnije, najprije kod oslobođenika a potom i kod plebs ingenua. Kod oslobođenika su potvrđeni od 2. st. pr. Kr., a postaju česti oko 100. god. pr. Kr. dok kod puka postaju uobičajeni tek u Augustovo doba. Dakle, u vrijeme kad na liburnsko područje stižu prvi italski doseljenici možemo računati s nositeljima dvaju imenskih obrazaca, dvoimenim ili troimenim, koji na prijelazu era usporedno egzistiraju. Može se očekivati da će imenovanje rimskoga tipa u nekoj mjeri otkriti i status njegova nositelja a u određenoj granici i vrijeme nastanka. Što više imenskih elemenata ima neki imenski obrazac to je vjerojatnije da će pružiti više podataka o nositelju. Filijacija će otkriti da li je neka osoba bila slobodnorođena ili ne. Prisutnost tribusa u imenovanju je svakako pokazatelj posjedovanja rimskog građanskog prava i to prije svega kod slobodnorođenih ; oslobođenici ih (barem na natpisima) vrlo rijetko donose. Kognomen, ako je dovoljno specifičan, bit će jasan pokazatelj etničke pripadnosti, a u nekim slučajevima i socijalnog statusa. Dosadašnja istraživanja razvoja imenovanja kod domaćeg stanovništva rimske provincije Dalmacije uglavnom se svode na radove D. Rendića-Miočevića, koji je na osnovi svojih brojnih istraživanja domaće antroponimije (uključujući i stanovništvo predrimske i ranorimske Liburnije) došao do sljedećih zaključaka: imenovanje je kod stanovništva predrimske Dalmacije postupno evoluiralo u nekoliko faza od najjednostavnijeg imenovanja samo jednim imenom do razvijenih imenskih obrazaca koji sadrže i patronimik i obiteljsko ime, koje se sve još mogu pratiti na rimskodobnim natpisima ; obiteljsko je ime u domaćoj sredini nastalo nesamostalno, odnosno bilo je potaknuto romanizacijom, iz starog domaćeg patronimika, a građansko-pravni status nositelja domaćeg obiteljskog imena bi, prema primjeru Ridera, bio latinsko pravo, ili kako on kaže, rimsko građansko pravo, tj. takozvano polugrađanstvo (v. detaljnije u Poglavlju 3.3.1.). Dosadašnji istraživači pitanja vremena i uvjeta nastanka rimskog gentilicija čvrsto stoje na italocentričnim principima, neovisno o tome da li su zagovornici teorije o ustanovi patria potestas kao inicijatoru nastanka gentilicija ili teorije o snažnoj urbanizaciji (v. Poglavlja 3.3. i 3.3.1.). Unatoč kritikama upućenima objema teorijama, ipak se i dalje održava opće prihvaćeno mišljenje da je gentilicij mogao nastati samo na italskom poluotoku, te da je do pojave imena gentilicijskog karaktera u drugim sredinama dolazilo tek uspostavom dodira s rimskom civilizacijom. U radu dokazujem da je takva italocentričnost neutemeljena te da je pojava imena srodnoga rimskome gentiliciju mogla neovisno nastati u različitim društvima usljed sličnih društvenih potreba. Naime, jedan od elemenata koje dosadašnji istraživači nisu (dovoljno) uzimali u razmatranje su specifični zahtjevi društava koja se mogu definirati kao savezi gradova u kojima je već visoko razvijena društvena stratifikacija stanovništva Kod takvih društava povećana je koncentracija urbanih središta međusobno povezanih zajedničkim interesima koji se mogu manifestirati u pitanjima obrane, vjerskog života, svješću o zajedničkom porijeklu, gospodarstva i dr. Tercijarna djelatnost je visoko razvijena a među gradovima je uspostavljena živa komunikacija, za razliku od društava u kojima prevladavaju naselja autarkičnog tipa u kojima je tercijarna aktivnost vrlo slaba (osobito trgovina). Što je još važnije, javlja se potreba za javnim ustanovama zajedničkima za sva ta urbana središta, tj. za onim ustanovama koje će regulirati njihove međusobne odnose i brinuti o poslovima od zajedničkog interesa. Glavni nositelji upravnih i drugih javnih poslova su lokalne aristokracije, i to ne samo na razini vlastite zajednice, već i samoga saveza. Prilikom okupljanja građana, javlja se i niz osoba istog imena i patronimika. Jedini način za njihovo razlikovanje je dodatni imenski element, koji će potom postati nasljedno ime kolektivnog karaktera. To ime može nastati iz patronimičkog naziva zajednice porijekla (npr. iz imena sela koje pripada teritoriju grada-središta), iz obiteljskog nadimka, ili nečeg trećeg. Jačanjem pojma građanstva i zajedničke vojske takva povremena potreba prerasta u stalnu, u čemu svoju ulogu imaju i popisi stanovništva (prije svega za reguliranje poreznih i vojnih obaveza) kod onih društava koja već poznaju pismenost. Prema tomu, naglašenu ulogu u nastanku kolektivnog imena tipa gentilicija (ili suvremenog prezimena) imala bi urbana, teritorijalna organizacija stanovništva tipa saveza (federacije/konfederacije) gradova trajnog karaktera, osjećaj pripadnosti zajednici prije svega na osnovi svijesti o građanstvu a ne o krvnosrodničkoj povezanosti, mobilnost građana kao i njihovo zajedničko sudjelovanje u poslovima od javnog interesa, odnosno nedostatak apsolutističke, centralističke vlasti. Takav su oblik društvenog uređenja imale i zajednice starog Lacija, kao i etruščanski gradovi, a pretpostavlja se da su na taj način međusobno uredile odnose i liburnske zajednice, barem u razdoblju od 4. do 1. st. pr. Kr. Slično se može pretpostaviti i za neke druge narode sjevernojadranskoga imenskoga područja, Histre i Venete. Stoga ne bi bilo neočekivano da su i ta društva samostalnim razvojem počela upotrebljavati imenski obrazac koji osim osobnog imena sadrži i obiteljsko ime (tj. ime srodno latinskom gentiliciju). Za Liburne i Histre tu pretpostavku dodatno osnažuju brojni nelatinski sufiksi zamjetni u tvorbi domaćih obiteljskih imena (v. Poglavlje 3.3.1., str. 123 i d.). Stoga se može zaključiti da je imenski obrazac osobno ime + obiteljsko ime (sa ili bez patronimika) bio kod Liburna domaća kreacija, nastala neovisno od rimskih utjecaja. U tom se imenskom obrascu osobno ime u pravilu nalazi na prvom mjestu, i to iz istog razloga iz kojeg se i rimski prenomen nalazi ispred nomena, tj. stoga što je nomen/obiteljsko ime ušlo u upotrebu nakon prenomena/osobnog imena te je zauzelo drugo mjesto. Ovaj obrazac ravnopravno koriste i liburnski muškarci i žene, u čemu se vjerojatno može vidjeti i odraz društvenoga ustroja Liburna, različit od rimskoga utoliko što nije postojalo nešto slično rimskoj patria potestas ili strogi agnatski princip računanja srodstva, već je, barem kod viših slojeva domaćeg liburnskog stanovništva, uz patrilinearno srodstvo od važnosti bilo i računanje srodstva po ženskoj liniji. Njegova prisutnost u imenovanju liburnskih žena stoga se nikako ne može tumačiti kao imenovanje žena prenomenima usljed nerazumijevanja naravi tog rimskog imenskog elementa ili pak kao posljedica stranih utjecaja. Osim toga, prisutnost osobnog imena u imenovanju žena ne smije se uspoređivati s rimskim republikanskim načinom imenovanja žena samo gentilnim imenom (eventualno uz pratnju patronimika ili gamonimika) na taj način da se u njemu vidi nekakav povlašteni položaj žene u društvu i slično ; naprotiv, rimski je način imenovanja žena bio neuobičajen u odnosu i na njemu neke susjedne zajednice svojim običajem da se žene ne imenuju kao individue već samo putem njihove pripadnosti agnatskoj familia. Kod nekih se osobnih imena s rimskodobnih natpisa Liburnije zapaža pojava reduciranja njihova broja i njihovo povremeno skraćivanje, što bi oboje upućivalo na to da su osobna imena u Liburniji u to doba već imala gotovo istu ulogu kao prenomen u rimskom imenovanju. Ova se pojava može pratiti ne samo na teritorijalnom planu, već možda i na socijalnom: reduciranje broja osobnih imena ide dotle da su neka osobna imena ograničena ne samo na pojedina područja Liburnije ili na prostor samo jedne zajednice, već možda čak i unutar određenog kruga ljudi. Vrlo je vjerojatno da je taj proces bio usko povezan s užom suradnjom susjednih liburnskih zajednica - kako to zaključuje S. Čače (1985, 117 i d.). Osim toga, slučajevi imena koja se mogu smatrati lokalnim (dijalektalnim?) inačicama jednog te istog imena, od kojih se jedna javlja samo na jugu (Oeplus/Oepla ; Oia) a druga samo na sjeveru (Oplus/Opla ; Hoia) ukazivali bi i na to da su lokalne specifičnosti razvoja zemljopisno udaljenijih zajednica dijelom utjecali na regionalno diferenciranje osobnih imena (v. Poglavlje 3.3.2.). Analiza obiteljskih odnosa osoba domaćeg porijekla spomenutih na jednom spomeniku iz Bribira (spom. AK 1950) prvi je put uspjela sa sigurnošću dokazati - dotada samo teoretski pretpostavljano - posjedovanje latinskog statusa u Liburniji. Otac obitelji, T. Queresius (osoba AK 4669) raspolagao je latinskim statusom u vrijeme rođenja svog prvog djeteta iz braka s rimskom građankom, usljed čega je to dijete primilo majčin, a ne očev nomen. U razdoblju prije rođenja ostale djece, T. Queresius je stekao rimsko građansko pravo, te su ostala djeca potpala pod njegovu patria potestas i stoga su nosila njegov nomen. Latinski je status i u drugim dijelovima Carstva (Hispanija, Narbonska i Cisalpinska Galija) dodijeljivan određenim domaćim zajednicama, kao nek

rimskodobna Liburnija; latinska epigrafika; grčka epigrafika; pučanstvo; antroponimija; imenski obrasci; društvena struktura; civilni i pravni status osoba (peregrini; cives Latini; cives Romani; servi; liberti); etničke promjene; gospodarske uloge; socija

nije evidentirano

engleski

Population od Liburnia from the 1st to the 3rd centuries AD: Anthroponimy, Social Structure, Ethnic Changes, Economic Roles

nije evidentirano

Roman Liburnia; Latin Epigraphy; Greek Epigraphy; Population; Anthroponimy; Nomenclature Patterns; Social Structure; Civil and Legal Status of Persons (peregrini; cives Latini; cives Romani; servi; liberti); Ethnic Changes; Economic Roles; Social History o

nije evidentirano

Podaci o izdanju

2973

04.04.2000.

obranjeno

Podaci o ustanovi koja je dodijelila akademski stupanj

Filozofski Fakultet u Zadru Sveučilišta u Splitu

Zadar

Povezanost rada

Povijest