hrvatski

Manijski Zaljev, Jadastini i Salona

Manijski zaljev se spominje samo dvaput: u Pseudo Skilakovu Periplusu (c. 23) te na grčkom natpisu iz Salone iz Cezarova doba (J. BRUNŠMID 1898, 33, br. 31). U modernoj je historiografiji rašireno mišljenje da taj zaljev obuhvaća morski prostor od Kaštelanskog zaljeva na sjeveru do poluotoka Pelješca na jugu. Autor smatra da pomnija analiza teksta u Periplusu, 23, ne podržava ovakvo tumačenje. Zaljev nosi ime po Manijcima (Manioi) koji se nalaze na obali oko ušća Neretve; osim Periplusa ne spominej ih ni jedan izvor, a na istom području kasnije se spominju Daorsi i Ardijejci. Tumačenje 23. poglavlja Periplusa dugo je bilo otežano općim nepoznavanjem antičke topografije ovog dijela istočnog Jadrana. Osobito nakon Suićeva rada o Periplusu (M. SUIĆ 1955.), mnoge su dileme otklonjene, a posebno je prihvaćena ideja o drugoj redakciji teksta koja se oslanja na helenistički izvor (vjerojatno Eratosten). Kako je moglo doći do toga da se čitav morski prostor srednje Dalmacije nazove po imenu plemena smještenog oko ušća Neretve? Autor vjeruje da taj prostor u antici nikada nije nosio ime Manijskog zaljeva, već da je do toga došlo u novovjekoj interpretaciji koja se oslanja na emendaciju u tekstu Periplusa. Argument da Manijski zaljev započinje već pred Splitom nalazi se u rečenici kojom u Periplusu počinje opis otoka pred obalom srednje Dalmacije: U tom su zaljevu otoci ... (Eisìn d'en touto tôi kólpōi nêsoi...). Poznato je, međutim, da u rukopisima dolazi tópōi, a ne kólpōi. Salmasijeva emendacija je nastala u vrijeme kada je poznavanje topografije ovog dijela Istočnog Jadrana bilo još vrlo skromno. U stvari, emendacija je ne samo suvišna nego zavodi u bludnju. Kada se tekst čita u skladu s rukopisnom predajom (usvojivši inače Suićeve sugestije) ne nailazimo na teškoće: “U tom su području otoci, najprije Brač itd.” Sada je još jasnije da je čitav blook podataka o otocima plod druge redakcije na temelju helenističkog djela (Eratosten). Manijski zaljev je u stvari samo ono što se danas zove Neretvanski kanal, morski prostor između kopna i Pelješca, prema pučini zatvoren otokom Hvarom. Autor također razmatra teze M. Nikolancija (1989.) o zaljevu nazvanom po Nestejcima, na temelju podatka o parskoj koloniji Anchiale (Stjepan Bizantinac, s. Anchiale) i emendacije (O. RUBENSOHN, RE 18, 1819, s. Paros.). Autor smatra da postojanje Nestejskog zaljeva nije sasvim isključeno, ali da ga ne treba miješati s Manijskim. U drugom dijelu članka autor razmatra posljedice predloženog određenja Manijskog zaljeva. Spomenuti grčki natpis iz Salone nastaje 56. g. pr. Kr. kada su Isejci uputili poslanstvo tadašnjem prokonzulu Juliju Cezaru u Akvileju, što se vidi iz sačuvanog gornjeg dijela natpisa. Smatra se da istom natpisu pripadaju još dva ulomka, A i B (usp. A. WILHELM 1913.; M. ABRAMIĆ 1925.; D. RENDIĆ - MIOČEVIĆ 1953.;1989. [1950.].). Na ulomku A se spominju Ia]dastin[oi te nešto dalje: kólpou toû Maníou (l. 25). U sklopu poznate rasprave o podrijetlu Jadasina čije je ime zabilježeno na grčkom natpisu iz Starog Grada (Pharos) na Hvaru (CIG II 1837 c; J. BRUNŠMID, 1898, 16, br. 3: Phárioi apò Iadasinôn kaì tôn symmáchon tà hópla ...), Rendić-Miočević je pretpostavio da se radi o plemenu iz srednje Dalmacije, a ne o Liburnima iz Zadra (Iader); ime Jadasini povezao je s imenom rijeke Jadro u Solinu. Polazeći od toga da su u tekstu natpisa iz Salone zabilježene odredbe kojima se uređuju odnosi u užoj okolici same Salone, isti je autor izrazio mišljenje da je spomen Jadastina dokaz da to pleme potječe iz salonitanskog agera, a ne iz Liburnije. U skladu s takvim tumačenje je i mišljenje da spomen Manijskog zaljeva na istom natpisu potkrepljuje tumačenje prema kojemu se taj zaljev proteže od Kaštelanskog zaljeva do Pelješca. Oslanjajući se na tumačenje prema kojem se solinska rijeka u antici nije zvala Iader (M. SUIĆ 1975.) autor drži da s drukčijim tumačenjem (Manijski zaljev = Neretvanski kanal) postaju vjerojatnije prosudbe prema kojima se Cezarove odluke odnose na uređenje odnosa u okviru bitno širega područja (usp. M. SUIĆ 1973.). Ako je naime u tekstu spomenut Manijski zaljev koji se nalazi preko 60 km od Salone, što je zacijelo u nekoj vezi s važnim morskim putem koji vodi do ušća Neretve i dalje rijekom uzvodno do Narone, tada je opravdano pomišljati i na spomen Jadastina, Liburna iz Jadera. Autor ukratko podsjeća na činjenicu da je Jader bio gospodarski jaka općina i pomorsko središte. Jadastini (Iadertini) se još u građanskom ratu 49-47. g. pr. Kr., boreći se na Cezarovoj strani, spominju kao rimski socii koji raspolažu i svojom flotom (bell. Alex. 42). S obzirom na to odbacuje se mišljenje da su u salonitanskom natpisu spomenuti Jadastini zapravo Rimljani naseljeni u Jaderu (conventus civium Romanorum, poput onoga u Saloni; usp. M. SUIĆ 1973.;1980., 142-143, i S. ČAČE 1993.). Autor zaključuje da su Jadastini spomenuti na natpisu u kontekstu odredbi kojima se reguliraju odnosi Isejaca i s njima povezanih općina, posebice Tragurija, na jednoj strani, i Rimljana i njihovih saveznika na drugoj. Stanje u srednjoj Dalmaciji oko 56. god. pr. Kr. uistinu je bilo veoma složeno te ne bi čudilo Cezarovo nastojanje da obuhvatnijim odredbama uznastoji pridobiti Isejce čiji su interesi bili ugroženi pridolaskom brojnih rimskih (italskih) trgovaca (posebno u Salonu, gdje su se konstituirali kao posebna zajednica). U cjelini, kako se čini, sadašnje stanje proučenosti vrela, a sve više i arheološka građa, upućuju na zaključak da je odredbama akta iz 56. god. pr. Kr. obuhvaćen središnji dio primorskog Ilirika (Jader-Salona-Narona): to bi bio pojas isejske trgovačke djelatnosti, ali i prostor ubrzane gospodarske integracije i akulturacije, procesa koji najavljuju početak romanizacije.

Manijski zaljev; grčki izvori; antička geografija; Pseudo Skilak; Jader; Liburni; Salona; Manijci

nije evidentirano