hrvatski

Faros, parska naseobina. Prilog proučavanju grčke civilizacije u Dalmaciji

Nakon Uvoda u kojem se obrazlaže zbog čega sam i na koji sam način obradio ovu disertaciju, slijedi četrnaest poglavlja. U poglavlju Geografski položaj, geološki sastav, klima, vegetacija i ime otoka Hvara, sažeo sam dosadašnje spoznaje o ovim temama. Zanimljivo je da je klima otoka Hvara i otoka Parosa dosta slična, odnosno na Hvaru je nešto vlažnija i prosječna temperatura je za oko 2 stupnja niža. Prema tome sve ono što se uzgajalo na Parosu moglo se uzgajati i u Starogradskom polju, najvećoj plodnoj ravnici na otoku. Položaj gdje je sagrađen Faros ima izvore vode kao i na mjestu grada Parosa, a isto tako i dovoljno plodne zemlje za one koji su doselili na Hvar. U geološkim parametrima ova dva otoka su različita: Paros je vulkanskog porijekla, što Hvar nije. Hvar je duguljast, a Paros okrugao otok. Oba su otoka okružena otocima, ali položaj Farosa ne omogućava dobar pregled šireg okružja kao što to omogućuje položaj grada Hvara ili pak sam grada Paros. Također položaj Farosa nije na važnom pomorskom putu. Za samo ime otoka Hvara pretpostavljalo se da potječe od grčke naseobine Faros iako neki antički izvori navode da se otok ranije zvao Paros. Međutim, predloženo je da ime Faros dolazi od ilirske riječi koja je bliska grčkoj riječi phárynx a što znači ždrijelo. U geografskom smislu Starogradski zaljev a ni sam Stari Grad ne predstavlja nikakvo ždrijelo: ždrijelo označava uski moreuz između dva otoka ili otoka i kopna. Po tome ovaj prijedlog bi trebao otpasti. Moguće je pak da je ime grada nastalo po imenu rijeke. Efor kaže da Faros ima i istoimenu rijeku, koja se vjerojatno zvala Faron, kao što je Naron za Neretvu, ili Salon za današnji Jadro. U poglavlju Pretpovijest na prostoru Starog Grada, Starogradskog i Jelšanskog polja dao sam kratak pregled kasnog brončanog i željeznog doba u srednjoj Dalmaciji, a posebno na središnjem dijelu otoka Hvara. Također sam se osvrnuo neolitičke nalaze i na gradine i gomile oko i unutar Starogradskog i Jelšanskog polja te sam konstatirao kako je ovaj predio bio naseljen u doba kada su Parani došli na Hvar. O domorodačkom naselju na položaju Starog Grada zasad se, uz najbolju volju, ne može govoriti iako se to zagovara. U sondama iskopanih od strane PJO nisu se našli tragovi tog naselja iako se one nalaze u predloženom arealu domorodačkog naselja. Iako je moguće da te takvo naselje postojalo, zasad o tome nema čvrstih dokaza. Sličan problem je i s parskom naseobinom Anhijala koju spominje Stjepan Bizantinac a koja se datira u arhajsko doba. Neki autori je smještaju oko Krfa, drugi na Hvaru, a Beamount na ušću Neretve. Malobrojni arhajski nalazi otkriveni u Starom Gradu i bližoj mu okolici ne mogu to potvrditi ali ukazuju na neke kontakte koji je ovaj prostor imao prije utemeljenja Farosa. Prema sačuvanim pisanim izvorima ne može se govoriti o tome kako su se zvali stanovnici otoka prije, za vrijeme i nakon doseljenja Grka. Prema ostacima materijalne kulture očito je da se radi o nekoj ilirskoj zajednici. Četvrto poglavlje nosi naslov Paros domovina Farosa i fenomen grčke kolonizacije. U ovom poglavlju sam ukratko sumirao ono što se zna o otoku Parosu. Paros u domaćoj literaturi dosad uopće nije bio prikazivan. Pokazao sam da je Paros bio prosperitetan otok i u doba osnutka Farosa, a i nakon toga. To prvenstveno uslijed proizvodnje mramora, pomorstva i plodnosti samog otoka. Paros je dao istaknute pojedince u književnosti, filozofiji i likovnoj umjetnosti (skulpturi). Stanovnici ovog otoka imali su čvrste veze s Delfima te je vrlo vjerojatno da su Delfi ono neimenovano proročište koje spominje Diodor: ...Parani prema nekom proročanstvu poslaše koloniju na Jadran, osnovavši je na otoku zvanom Faros... (XV; 13, 4). Arheološka istraživanja na Parosu nisu toliko intenzivna kao što su to ona na otoku Tasosu, parskoj naseobini utemeljenoj u 7. st. pr. Kr., gdje Francuzi vrše sistematska istraživanja još od 1911. godine. Ipak iskopavanja su znatnija nego u Farosu. Na Parosu nije nađen neki spomenik koji bi se mogao dovesti u vezu s Farosom. Pregled antičkih pisanih izvora nije dao odgovora zbog čega su Parani poslali koloniste na Hvar niti zbog čega im je u tome pomagao Dionizije Stariji. Moguće je lako da je uzrok u prenaseljenosti Parosa. Grčke su kolonije, za razliku od ranijih stoljeća, u 4. i kasnijim stoljećima izuzetno rijetka pojava pa i stoga Faros izaziva pažnju. U ovom poglavlju sam se posebno posvetio fenomenu grčke kolonizacije i uzrocima tog fenomena. Zatim sam pokušao objasniti kada su Grci došli na Jadran. Pored mikenskih nalaza na Jadranu, uključujući to i najnovije s otoka Brača, prvi pravi Grci, Eritrejci i Korinćani, zanimali su se za prostore južnog Jadrana. Tek u onom trenutku kada je Atena u 6. st. pr. Kr. uspostavila čvrste trgovačke veze s Adrijom i Spinom na sjevernom Jadranu, tek tada se naša obala Jadrana uključuje u čvršće dodire s grčkim svijetom. Posebno sam pak objasnio razne vidove utemeljenja nove naseobine i sam postupak utemeljenja. No, da li se sve to može primijeniti i na Faros teško je reći budući da nedostaje dokumentacija. Na kraju ovog poglavlja pokušao sam rekonstruirati i samu plovidbu od Parosa do Farosa, udaljeni jedan od drugog oko 700 nm, i koja se vjerojatno zbila koncem 8. ili u 9. mjesecu. O tome u domaćoj literaturi također nema spomena. U poglavlju Ostaci grada Farosa i problem Herakleje prvo sam se osvrnuo na ono što se o Farosu pisalo od kasne renesanse pa do 90-tih godina ovog stoljeća. Iako je bilo protivljenja, utvrđeno je da ne Faros nesumnjivo bio na mjestu današnjeg Starog Grada. Izneseni su također razni prijedlozi o tome kako je grad izgledao i kakvi su mu bili bedemi. No kako do oko sredine 80-tih godina nije bilo značajnijih arheoloških iskopavanja na ovom prostoru, sve je uglavnom ostajalo na pretpostavkama. Zaštitna arheološka istraživanja koja u Starom Gradu vodi služba zaštite iz Splita donijela su na vidjelo ostatke grčke stambene arhitekture koja se nalazi i izvan pretpostavljenih parametara zidina grada. Moglo se tako pretpostaviti da je grad imao utvrđenu akropolu, a da se stanovalo oko nje. Međutim istraživanja PJO 1992, 1993 i 1996. u Starom Gradu pokazala su da se grčki nalazi prostiru na području koje obuhvaća oko 10 ha površine, a da poznati trakt sjevernog bedema Farosa, nije izvorno grčki već da je građen od grčkih blokova koji leže na sloju koji definira gradnju tog bedema u početak ili sredinu 3. st. po Kr. Ovi nalazi jasno govore da zasad nije moguće utvrditi da li je cijeli grad bio fortificiran ili ne. Prema analizi sačuvanih ostataka grčke stambene arhitekture moguće je utvrditi da su žitelji Farosa imali sličan standard življenja. Ipak, zasad se ne može govoriti o urbanističkom izgledu grada, a pogotovu ne o javnim građevinama grada, a ni o pristaništu. O broju stanovnika grada također je teško govoriti. Može se pretpostaviti na temelju analogija da je u gradu živjelo oko 500 stanovnika, odnosno 1000 na području cijelog teritorija grada. Pretpostavio sam također da su se kolonisti obučavali u obrani grada i svog teritorija, iako o tome, osim fortifikacija, nemamo drugih materijalnih dokaza. U ovom poglavlju posebno sam se osvrnuo na sukob između domorodaca i novodoseljenih Parana koji je izbio godinu dana nakon utemeljenja kolonije, o čemu se dosta raspravlja. Prema novijim analizama Diodorova teksta, koji jedini piše o ovom sukobu, može se zaključiti da je Dionizije želio učvrstiti svoje pozicije na južnom Jadranu i da je zbog toga utemeljio Lissos (današnji Lješ u Albaniji) i to izgleda oko 402/1. god. pr. Kr. Zašto je Paranima pomogao Dionizije Stariji može se objasniti efektom udaljenosti između Parosa i Hvara zbog koje Parani angažiraju tada najmoćnijeg grčkog vladara na Sredozemlju koje se preko Filista, zapovjednika Sirakuze i učenika parskog filozofa Euena, prihvatio tog zadatka. Ponudio sam mogućnost rješenja ovog pitanja. Sirakuška flota bila je stacionirana u Farosu (oni su prema Diodoru pomogli pri osnutku grada) i da su Sirakužani učestvovali u izgradnji grada. Zbog velike prisutnosti Grka na otoku, domoroci pozivaju Ilire s kopna i dolazi do sukoba u kojem Grci izlaze kao pobjednici, a Dionizije odvodi 2000 zarobljenika koji mu mogu donijeti zaradu od oko 58 talenata ako ih je prodao na nekoj tržnici robova. Na kraju ovog poglavlja osvrnuo sam se i na problem još uvijek neubicirane grčke naseobine Herakleje, koja je jedino poznata po navodu Pseudo-Skylaka (c 22) i po priličnoj količini brončanog novca kojeg je ovaj grad kovao. Iako povjesničari antike predlažu da se prema Pseudo Skilaku Herakleja nalazi u blizini Krfa, u domaćoj literaturi predloženo je devet mjesta gdje bi ona u srednjoj Dalmaciji mogla biti. S druge strane, brončanog novca Herakleje otkriveno je na osam nalazišta u Dalmaciji, a među njima najviše ih je nađeno u Starom Gradu na Hvaru. Numizmatičari ove novce datiraju u prvu polovinu 4. st. pr. Kr. i istovremeni su s prvom serijom farske kovnice. Novo predloženu ubikaciju Herakleje na mjestu današnjeg grada Hvara, po mom mišljenju, nije moguće prihvatiti ne samo zbog razloga koje sam naveo već i zbog toga što se novootkriveni grčki natpis iz grada Hvara datira prema paleografskim odlikama u srednje ili kasno helenističko razdoblje, dakle u vrijeme kada Herakleja nije postojala. Šesto poglavlje disertacije nosi naslov Chora Farou. Tu sam prvo nešto rekao o tome kako je grčki grad bio tijesno vezan uz svoj teritorij odakle je dobivao hranu i ostale potrepštine za svakodnevni život, a o čemu govore i antički pisci (npr. Aristotel). Potom sam opisao položaj isparceliziranog prostora unutar Starogradskog polja, a nakon toga sam dao pregled istraživanja na tom prostoru koja sam podijelio u tri faze: 1. do 1981, 2. od 1981. do 1989. i 3. od 1990. do danas. Naime, do 1981. istraživanja farske chore, koja se do tada smatrala da predstavlja rimski ager colonicus, obavljala su minimalna i nasumična istraživanja na samom terenu te skromna istraživanja topografskih karata i avio snimaka. U toj fazi otkriveno je oko 30 arheoloških nalazišta od uvale Lompić na samom ulazu u Starigradski zaljev pa do crkvice sv. Ivana istočno od Jelse, prostor od oko 15 x 6 km. U drugoj fazi vršila su se intenzivna terenska istraživanja na istom području. Ta istraživanja otkrila su 135 novih arheoloških nalazišta, što je za oko 5 puta povećanje broja nalazišta u odnosu na prethodnu fazu istraživanja. Korištenjem preciznijih topografskih karata, avio i satelitskih snimaka, te novom kompjuterskom tehnologijom i primjenom GIS-a (Geografičkog informativnog sistema) znatno se je izmijenila dosadašnje spoznaje na širem području Starog Grada. Od ukupno registriranih arheoloških nalazišta 5 su iz neolitičkog doba, 40 ih je iz brončanog i željeznog doba, 14 iz grčkog (ne računajući ostatke parcelizacije) i 106 iz rimskog (ne računajući manje koncentracije od po nekoliko ulomaka nađenih po krčevinama, a kojih je samo u 1986. registrirano 185). U ovoj drugoj fazi utvrđeno je da grčka parcelizacija tvori parcele od 1 x 5 stadija, odnosno od 181,2 x 902 m, odnosno da se koristila stopa od 30,21 cm, kakva se koristila i u Istmiji i Epidauru u vremenu koje se grubo podudara s osnivanjem kolonije Faros. Istraživanja su pokazala da su parcele odvojeno mjerene od putova koji ih razgraničavaju, što može poslužiti za pretpostavku da su parcele bile privatno vlasništvo građana Farosa, a glavne komunikacije gradsko vlasništvo. U trećoj fazi digitalizirane su topografske karte mjerila 1:5000, katastarske karte iz 19. stoljeća, zatim one pedološke i geološke. Limiti parcela zemlje vektorizirani su, a onima koji se poklapaju s pretpostavljenim limitima parcelizacije dana je posebna pozornost i oni su pohranjeni kao odvojen sloj. Na temelju toga i na temelju dodatnog terenskog pregleda uočeni su novi bitni detalji koji nam govore o dinamici odnosa između grčkih doseljenika i domorodačkog stanovništva, te mogućnost da zastupamo mišljenje o postupnoj grčkoj kontroli teritorija i korištenja zemlje na ovom prostoru. Kao prvo primijećene su nekonzistentnosti u izvedbi parcelizacije koje su dale nadu da se dobije nekakav uvid u proceduru i tehničke probleme s kojima su se suočili prvi mjernici polja. Oni su očito imali poteškoća, ali su ih ipak uspjeli savladati iako nije postignuta idealna realizacija. Analiza modularnih jedinica katastra pokazala je nejednaka zakrivljenja unutar njihova rasporeda, a analiza vodoravnih i horizontalnih osi mreže parcelizacije pokazala je da se omphalos/umbilicus nalazi kod križanja uspravne osi br. 3 i one vodoravne br. 6, to jest u samom polju odakle je vidljivost okolnog prostora veoma dobra i povoljna za mjerenja, a iz čega je vidljivo da je cijelo polje bilo predviđeno za izmjeru. Ovi rezultati pokazuju da su kolonisti dobili, odnosno uzeli na korištenje samo Starogradsko polje i to vjerojatno nakon sukoba 384. godine. Drugi zanimljiv detalj vezan je uz otkriće drugačije sistema parcelizacije oko samog Starog Grada koji bi možda mogao pripadati ranijoj parcelizaciji, što, dakako, treba dodatno istražiti. Ovaj katastar je izgleda koristio istu stopu od 30.21 cm, što možda ukazuje na istu zajednicu koja ih gradi. No po ovom pitanju bit će potrebna dodatna istraživanja. Treći detalj tiče se prostora na prijelazu iz Starogradskog u Jelšansko polje. Tu su uočene parcele od 1 x 1 stadij s stopom od oko 29,5 cm koja je u suštini rimska. Iako ovaj plan treba još istraživati, moguće je da ga možemo povezati s faroskom psefizmom nastaloj nakon 2. ilirskog rata gdje se spominje da su Rimljani dali Faranima na četrdeset godina zemlju na korištenja. Nakon ovoga pokušao sam iznijeti nešto o načinu kako su Farani branili polje uz pomoć kula na Maslinoviku i Toru koje sam detaljnije opisao. Osvrnu sam se i na problem građevine na Purkin kuku koja je nedovoljno iskopana da bi se o njoj moglo nešto više s sigurnošću reći. Moguće je da se ovdje radi o nekom kultnom mjestu poviše samog grada. U ovom poglavlju posebno sam raspravljao o nosivosti farske chore. Prvo sam razmatrao problem veličine parcela i dao sam usporedne podatke o veličinama parcela drugdje u grčkom svijetu i koliko je zemlje bilo potrebno za opstanak jedne obitelji. Prema tim podacima izgleda da su kolonisti dobili više zemlje nego što im je bilo potrebno za puki opstanak. Naveo sam i grčka nalazišta u polju iz kojih je vidljivo da se u polju očito živjelo o čemu jasno svjedoče i nadgrobni spomenici. Ostali nalazi su manji no moguće da su grčke prekrili kasniji rimski koji su se sačuvali do impozantnih razmjera. Prema proračunu napravljenom za Metapont u faroskoj chori moglo je živjeti između 264 i 528 članova farske zajednice. Prema drugoj kalkulaciji, odnosno ako pretpostavimo da je svaki kolonista dobio 1 strigu, a da je svaka grčka obitelj imala pet članova, onda bi to značilo da imamo oko 365 ljudi koji su živjeli u polju. U svakom slučaju moguće je pretpostaviti da je oko 500 ljudi moglo živjeti u polju. Na kraju ovog poglavlja osvrnuo sam se i na mogućnost postojanja Demetrinog svetilišta na položaju Munjače koje se nalazi po sredini polja s južne strane, povrh omphalosa. Otkriveni blokovi ukazuju na osobitosti, dok analogna situacija u Metapontu, gdje je u tamošnjoj chori otkriveno desetak svetilišta, ukazuju da je i u Farskoj ovakvo svetilište na blagoj uzvisini moglo postojati a koje je služilo kako stanovnicima grada tako i polja. U poglavlju Ustroj društva i gradska uprava pokušao sam na temelju malog broja podataka iz samog grada rekonstruirati kako je bila ustrojena grupa doseljenika s Parosa. Kako ni sa samog Parosa nema dovoljno podataka o društvenom i političkom uređenju to je gotovo nemoguće rekonstruirati osim u općim napomenama. Paros je, da bi se riješio oko 1000 svojih građana, morao izvršiti dobre pripreme i omogućiti solidan start nove naseobine, što je očito i uspjelo, usprkos sukobu nakon samog osnutka nove i daleke naseobine. Jedini pisani izvor za proučavanje ustroja faroske zajednice je faroska psefizma. Tamo se spominje demos - narod, odnosno da je narod odlučio poslati Paranima tri poslanika. U psefizimi se spominju vijeće - boule, arhonti i pritanej, no to se odnosi na Paros. Kako su doseljenici dobili podjednak dio zemlje i kako dosadašnji nalazi stambene arhitekture, a i skromni ostaci grobova i nadgrobnih spomenika, pokazuju stanovitu uniformiranost, moguće je da su doseljenici bili ravnopravni, odnosno da je u gradu vladao demokratski ustroj. Na Parosu je dominirajuća institucija patrai u kojoj su upisani građani stariji od 18 godina. Pretpostavlja se da je bilo tri patrije koje su svake godine birale po jednog arhonta. Na Parosu, a i na Tasosu, postojale su kako sam naveo i druge strukture i funkcije kako u javnoj tako i u religijskoj i u vojnoj sferi života, no Faros je skoro deset puta manja zajednica od spomenutih, te je moguće da je ustroj bio drugačiji i da funkcioneri nisu bili brojni a ni profesionalci. Svakako će daljnja iskopavanja unijeti više jasnoća u ovom pogledu. Osmo poglavlje nosi naslov Gospodarstvo. Ovoj temi se dosad nije obraćalo pažnje jer postoji veoma mali broj stvarnih pokazatelja. Kako je posjedovanje plodne zemlje bilo najvažniji izvor života antičkih Grka, može je reći da je poljoprivreda bila glavna ekonomska baza Farosa. Briga oko žitarica bila je najvažnija problematika o kojoj su raspravljali članovi gradskih skupština grčkih gradova. Iako zasad nemamo paleobotaničkih analiza iz pouzdanih arheoloških slojeva, moramo pretpostaviti da su prvenstveno razne žitarice a potom masline, povrće i voće, pa tako i vinova loza, bile glavne poljoprivredne kulture koje su Farani uzgajali da bi mogli opstati. Na temelju pokazatelja o proizvodnji pšenice dobivenih u Metapontu i u Magara Hybleji može se zaključiti da se u chori Farosa moglo proizvesti dovoljno za opstanak zajednice i da je moglo biti viška koji se mogao prodati. U svakom slučaju stvaranjem većih zaliha hrane (žitarica) Faros je postao zanimljiv okolnim ilirskim zajednicama kako za trgovinu tako i za pljačku. Moramo pretpostaviti da je poljoprivreda Farosa bila mješovita, odnosno da su se pored žitarica uzgajale masline, vinova loza, razno voće i povrće, da se proizvodio med i razni začini, no stvarnih pokazatelja zasad nemamo. Teško je, naime, zamisliti da su se oslanjali samo na jednu kulturu. Okruženje, udaljenost od domovine i fortifikacije ukazuju na privredu koja je morala zadovoljiti potrebe doseljenika bez ovisnosti o uvozu. Bilo je neophodno stvarati zalihe kako bi se preživjelo u nerodnim godinama ili u godinama kad su bili u ratu ili kad bi ih opljačkali. Stoga, vjerojatno nekog osobitog izvoza i veće zarade nije bilo, ali je bilo dovoljno da zajednica opstane, no nije bilo dovoljno da se poput Isse, ili Tasosa, širi na susjedne krajeve. U ovom poglavlju također sam se dotakao i poljoprivrednog alata. Ono o čemu također da gotovo i nemamo podataka iz Farosa je ribarstvo koje mora da je bilo poznato a samim tim i brodogradnja. Isto tako napomenu sam nešto i o proizvodnji soli te o raznim zanatima koji su postojali (npr. kovači, keramičari, zidari). Ipak, vjerojatno je da zanatlije nisu bili specijalizirani i da su se isključivo se time bavili, već će prije biti da su postojali univerzalni meštri. Iduće deveto poglavlje nosi naslov Faroski novac i drugi novci u Farosu. Tu sam prvo prikazao novce koje kuje Paros jer je bilo za pretpostaviti da je nova naseobina nešto preuzela od matice. Pokazalo se da u vrijeme osnutka Farosa Paros nije kovao svoj novac, odnosno nije ga kovao od 480. pa do 357. godine pr. Kr. Ova konstatacija dosad nije uzimana u obzir prilikom proučavanja faroske kovnice. Stoga je i razumljivo da prva serija farskog novca nije kovana po nekom parskom standardu već je kovan po korintskom (sirakuškom) standardu, ali s likom Zeusa na aversu i kozom i natpisom FARI na reversu. Lik Zeusa nije prikazan na novcima Parosa, a na novcima Sirakuze javlja se tek od druge polovine 4. st. pr. Kr. Prva serija faroskog novca kovana je od početka 4. pa do početka 3. st. pr. Kr. i ima najveći broj varijanti. U ovo razdoblje spadaju i novci Jonija, oni heraklejski i novci Farosa na kojima je utisnuta oznaka DI, kojih je nađeno u većem broju u Farosu i bližoj okolici. Zanimljivo je da se na Parosu nakon 300 god. pr. Kr. kuje novac s likom Demetre na aversu i kozom u hodu i s legendom PA na reversu. Sličan novac kuje i Faros ali s likom Persefone (kćeri Demetre) i kozom koja stoji mirno i s legendom FA. Ta sličnost svakako nije slučajna i ona upućuje na kontinuirane veze matice i njene nove naseobine. Zadnju seriju faroskog novca čine novci s likom mlađeg muškarca ponekad ovjenčan lovorovim vijencem, na aversu, i kantarosom i legendom FA, i to u brojnim varijantama i različitih kvaliteta kovova, od dobrih do izrazito loših. Posebno su loši oni s kojima je prekivan novac Baleja kojeg je također puno nađenu u Farosu. Od početka pa do kraja faroske kovnice vidljivo je da se često posezalo prekivanju novca, što govori o nedostatku sirovine (bronce) a i o potrebi da grad kuje svoj novac i u teškim prilikama. Ipak, zbog nedostatka obrade kalupa faroskog novca nije zasad moguće govoriti o količini pojedine serije. Isto tako nije dovoljno proučena ni distribucija ovog novca, a ni njegova kronologija, osobito u pogledu zadnje serije. Slijedeće, deveto poglavlje nosi naslov Keramički proizvodi. U ovom poglavlju fina keramika obrađena je kronološkim redom (od arhajike do kasnog helenizma), a nakon toga posebno je obrađena kuhinjska i gruba keramika, a zatim utezi za tkalačke stanove, amfore, košnice, pitosi, opeke, kupe kanalice i antifiksi te terakotne statuete. Za razliku od malobrojnih nalaza keramike grčkog arhajskog razdoblja, koji očito govore o nekim pretkolonijalnim vezama, većina poznatih nalaza keramike iz Farosa pripada kasnom klasičnom i helenističkom razdoblju. Porijeklo i kronologija fine keramike relativno je zadovoljavajuća i pokazuje kako je Faros od 4. do 2. st.pr. Kr. tipična kolonija koja uvozi ovakvu robu iz raznih centara (Grčka, južna i sjeverna Italija) a i sama je proizvodi. Najveći problem je pak s kuhinjskom i grubom keramikom osobito onom s primjesama kalcita koja se javlja kako u grčkim tako i u rimskim slojevima grada. Za sada se ne može govorit o dinamici i količini zastupljenosti keramičkih predmeta, odnosno o tome kada se i koliko nečeg uvozilo, i što se i koliko proizvodilo u gradu. Nalazi fine keramike na raznim mjestima u gradu ukazuju na sličan standard i potrebe njegova stanovništva. Deseto poglavlje nosi naslov Faroski kultovi. U ovom kratkom poglavlju pokušao sam općenito nešto više reći o grčkoj religiji i o njenom velikom udjelu u svakodnevnom životu. Osvrnuo sam se i na one stvari koji bi se mogli očekivati pri budućim arheološkim iskopavanjima: eventualni ostaci kulta osnivača grada, zatim nalazi predmeta vezanih uz razna žrtvovanja. Panteon Farosa vrlo je slabo poznat, a također i drugi obredi. Jedini sigurni kult kojeg zasad možemo primijetiti u Farosu je onaj Afroditin zabilježen na dva epigrafska spomenika, dok prema novcu grada možemo govoriti da se u Farosu štovao Zeus, Persefona i Artemida. Moguće je da je u chori na položaju Munjače postojalo svetište, najvjerojatnije Demetrino. Pogrebni običaji naslov je jedanaestog poglavlja. Na početku ovog najkraćeg poglavlja naveo sam općenite podatke o pogrebnim običajima kod Grka, a potom se osvrnuo na veoma mali broj podataka o nalazima domorodačkih i grčkih grobova u Farosu i bližoj mu okolici. Poteškoću predstavlja i činjenica da niti jedan od poznatih grobova nije istražen od strane arheologa. Ipak, može se razabrati da su grčke grobove, a poznato ih je oko desetak, činili pojedinačni ukopi u obliku četverougaone škrinje s jednostavnim prilozima. Kako nije poznat pogrebni ritus kod domorodaca na Hvaru zasad nije moguće uočiti sličnosti i razlike između pogrebnog običaja dviju zajednica na otoku. Prema dosadašnjim spoznajama izgleda da glavna nekropola Farosa još uvijek nije otkrivena. Dvanaesto poglavlje ima naslov Demetrije Faranin. Demetrije Faranin važna je osoba u povijesti Farosa i jedina iz tog grada o kojoj pišu antički pisani izvori. Pogotovu je on važan jer izvori kažu kako je Emilije Paulo, rimski konzul i vojskovođa, nakon što je 219. savladao obranu Farosa, a kojom prilikom je Demetrije pobjegao, razorio grad. Arheolozi, dosad, nisu našli tragove tog razaranja a ni bilo kakvog drugog podatka o Demetriju. Na temelju raznih članaka i studija objavljenih u domaćoj i inozemnoj literaturi posvećenih Demetriju i ondašnjim povijesnim zbivanjima, u ovom poglavlju donio sam, po prvi put u nas, najopširniji pregled o ovoj značajnoj ličnosti koja je igrala važnu ulogu u osvitu rimskog prisustva u našim krajevima. Faros nakon Demetrija i kraj Farosa naslov je predzadnjeg trinaestog poglavlja. Ovdje sam naveo kako arheološka dokumentacija, a donekle i antički pisani izvori, pokazuje da je Faros postojao kao samostalni grad i nakon događaja iz drugog ilirskog rata. To dokazuju ostaci stambene arhitekture, keramički i numizmatički nalazi. Prema keramičkim nalazima Faros je izgleda bi manji nego u ranijem razdoblju. Ono što se zasad ne može utvrditi je kada je Faros prestajao postojati kao grčki grad. Negdje krajem 1. st. pr. Kr., u doba Augusta, nastaje na položaju grada rimska stambena građevina, no nije utvrđeno da li je ova arhitektura negirala raniju helenističku ili se pak na nju nadovezuje. Prerastanje Farosa u Fariju utvrditi će se tek budućim iskopavanjima. Na kraju ove disertacije u 14. poglavlju donose se zaključci, a potom slijedi bibliografija koja je i najobilniji pojedinačni dio ovog rukopisa, te popis ilustracija.

Grčka kolonizacija; helenizam; Jadran; Pharos; Stari Grad; Hvar

nije evidentirano