hrvatski

Ontološko i funkcionalističko shvaćanje osobe: bioetička rasprava

Pojam i definicija osobe diskutabilni su, odnosno neujednačeni u različitim disciplinama i znanstvenim granama, što posebno dolazi do izražaja u suvremenoj bioetici. Predstavnici i filozofi laičke bioetike, posebice Egelhardt i Singer, poimaju osobu zanemarujući bitnu komponentu osobnosti koju ističu i štite kršćanska teologija i personalistička antropologija, a to je čovjekova duhovna dimenzija. U dominantnoj želji za kontrolom i usavršavanjem čovjeka i svijeta, ti predstavnici laičke bioetičke misli vrijednost i dostojanstvo ljudskom životu pridaju jedino ako je čovjek psiho-fizički zdrav. Govore o “stupnjevitosti” osobnosti kad tvrde da ljudska bića u embrionalnom stadiju života, psihički bolesnici ili ljudi u komi ne mogu biti obdareni osobnošću jer nju uvjetuju isključivo samosvijest i racionalnost. Osobom se postaje rastom tijekom života, i to po određenim činima, i tako stečena osobnost lako se i gubi jer je dovoljno da se čovjek razboli ili da zaspi. Tradicionalno ontološko shvaćanje osobe temelji se na ontološkoj strukturi samoga čovjeka, tako da vrijednost osobe proizlazi iz njezina bitka. Stoga je svaki čovjek individua za sebe. Klasična definicija osobe, preformulirana u moderno doba, kaže da je osoba individua koja posjeduje duhovnu narav. Dio definicije koji kaže da je osoba individua, u biti ustvrđuje da je ona u sebi nepodijeljena, a od svega ostalog odijeljena. Čovjek je različit jer ima svoju vlastitu bit. U mjeri u kojoj je materijalno biće, čovjek se od drugih bića razlikuje kroz odnos forme prema materiji, a u mjeri u kojoj je duhovno biće, razlikuje se na osnovi nekog drugog principa koji se temelji na formi, jer je sasvim jasno da dušu jednog čovjeka ne možemo jednostavno zamijeniti drugom. Kršćanski se personalizam, posebice izražen u enciklici “Evangelium vitae” i dokumentu “Dignitas personae”, temelji na liniji skolastičkoga kršćanskog razmišljanja, i govori o bezuvjetnoj i objektivnoj vrijednosti i dostojanstvu čovjeka, koje proizlaze iz njegove stvorenosti na sliku Božju, te na pozivu čovjeku da postane kao Bog. Čovjek je pozvan u život koji mu je ujedno i darovan s tim ciljem, a on ga ostvaruje kroz slobodu, odgovornost i odnos s drugima. U zajednici čovjek brusi vlastitu osobnost, koja ne ovisi o životnoj dobi, ni o psiho-fizičkim datostima ili sposobnostima, a još manje se gubi ili umanjuje u uterusu ili u snu. U skladu s tim stavovima danas se i rješavaju praktični slučajevi u bioetici. Autor stoga i nudi rješenja prema katoličkom personalističkom nauku i pristupu osobi.

osoba; čovjek; filozofija; ontologija; bioetika; funkcionalizam; Crkva

nije evidentirano