hrvatski

Glagolski oblici u Hrvojevu misalu

U radu se opisuju glagolski oblici u hrvatskoglagoljskome Misalu Hrvojeva Vukčića Hrvatinića iz 1404. godine. Stanje se uspoređuje s onim u kanonskim starocrkvenoslavenskim tekstovima, u tekstovima Vatikanskoga Illirico 4, Novakova i Ročkoga misala i u drugim hrvatskim srednjovjekovnim tekstovima kako bi se utvrdilo koje se stare pojave dobro čuvaju i što se promijenilo pod utjecajem živoga narodnog govora. Utvrđeno je da vernakularni elementi u glagolski sustav Hrvojeva misala nisu u jednakoj mjeri prodrli na sve jezične razine. Utjecaj govornoga jezika znatniji je na leksičkoj i posebno fonološkoj razini, a razmjerno je nesustavan, premda prisutan, na morfološkoj i tvorbenoj razini. Zbog stanovite konzistentnosti pojedinih vernakularnih elemenata, i to ponajprije na fonološkome i leksičkome, a dijelom i na morfološkome planu, može se reći da glagolski sustav Hrvojeva misala slijedi polikromatski uzus hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika. U odnosu na paralelne misale na morfološkoj su razini rijetke sustavne i relevantne razlike. Od arhaičnih crta ističu se dobro čuvanje i sklonjivost pasivnoga participa prezenta, relativno velik broj potvrda asigmatskoga aorista te pravilna upotreba dvojine koja se uvijek rabi kada je riječ o dvije osobe, stvari ili pojave. U prezentu se dobro čuvaju stari nastavci. U 1. licu zabilježena su samo tri primjera zamjene starocrkvenoslavenskoga nastavka -u hrvatskim nastavkom -m(ь). U 2. licu hrvatski se nastavak -š(ь) pojavljuje u svega jedanaest primjera. Nešto su češći primjeri otpadanja završnoga - t(ь) u 3. licu jednine i množine, no oni uglavnom dolaze u rubrikama, a u usporedbi s brojem primjera u kojima se čuvaju stari nastavci predstavljaju zanemarivu pojavu. U 1. licu množine svih kategorija starocrkvenoslavenski je nastavak -m(ь) mnogo nadmoćniji u odnosu na starohrvatski (čakavski) nastavak -mo koji je, premda rijetko, posvjedočen u čak četirima kategorijama: prezentu, aoristu, imperfektu i imperativu. Asigmatski su aoristni oblici dobro posvjedočeni premda je uočljiva tendencija njihova zamjenjivanja sekundarnim sigmatskim oblicima. U imperfektu se dosljedno provodi stezanje -aah- u -ah-, odnosno -ěah- u -ěh-. U imperativu je uočljiva tendencija širenja formanta -i- i na glagole e-konjugacije u dvojini i množini, čime se Hrvojev misal razlikuje ponajprije od Illirico 4 u kojem je primjetna tendencija uopćavanja formanta -ě- u dvojinskim i množinskim imperativnim oblicima, bez obzira na konjugacijsku pripadnost. U tvorbi participa čuvaju se stari obrasci. Participi se rabe i u participskoj i u pridjevskoj službi i sklanjaju se jednako kao i pridjevi. U genitivu jednine muškoga i srednjega roda aktivnoga participa prezenta i pasivnoga participa preterita razmjerno je čest starohrvatski (čakavski) nastavak -oga/-ega koji predstavlja jedan od najsustavnijih i najrelevantnijih razlikovnih elemenata u odnosu na paralelne misalske tekstove. Kao ni u kanonskim tekstovima, nije usustavljen jedinstven način tvorbe futura. Ističu se dva futurska oblika tvorena o svršenoga prezenta pomoćnoga glagola biti i infinitiva koja su vjerojatno nastala kao rezultat dodira s čakavskom sredinom u kojoj je takav način tvorbe futura bio uobičajen. Stari se kondicionalni oblici čuvaju.

hrvatski crkvenostalvenski jezik; Hrvojev misal; glagoli

nije evidentirano