hrvatski

Kritika „evolucionističkoga“ modela geneze starohrvatskih pasionskih prikazanja

Povijest je proučavanja hrv. srednjovjekovnih pasionskih prikazanja uvelike obilježena tezom o njihovoj indigenoj genezi shvaćenoj kao rezultat preoblikovanja ranijih hrv. tekstova o Muci. Među njima se ističu radovi N. Kolumbića, koji pojavu prikazanja tumači kao ishod postupne prerade pjesama o Muci utkivanjem izvedbenih elemenata („kvalitativne promjene“) te dodatnih stihova, likova i situacija („kvantitativne promjene“). Kako su planktusi pritom posvjedočeni u narativnom te u dijaloškom ili u dramskom obliku, obično se tumače kao prijelazna pojava između pjesama i prikazanja. Iako su S. P. Novak i nekolicina drugih istraživača načelno kritizirali evolucionistički narativ, on je ovjeren i u novijim radovima u kojima se pojava određenog broja istih stihova u raznim pasionskim žanrovima shvaća kao neupitna potvrda žanrovskog evoluiranja. Zadaća je ovoga rada pokazati da evolucionistički argumenti počivaju na „pristranosti potvrđivanja“, a ne na sustavnoj analizi svih aspekata sačuvanih tekstova: na nekim su razinama narativni planktusi sadržajno bliži prikazanjima nego dijaloški ili dramski, što proturječi narativu o žanrovskim mijenama uslijed postupnog utkivanja „kvalitativnih“ i „kvantitativnih“ elemenata. Naime, scensko je uprizorenje Kristove muke i smrti temeljno tematsko obilježje prikazanja, no Krist se kao lik pojavljuje samo u narativnim planktusima, ali ne i u dijaloškim te dramskim inačicama, koje donose tek replike svjedoka Muke. U radu se zagovara izričito razlučivanje pitanja „podrijetla žanrovskih konvencija“ od pitanja „podrijetla stalnih stihova“: iako se nastanak prikazanja Muke ne može objasniti evolucijskim obrascem, njegovi su pobornici pokazali stupanj navezanosti prikazanja na repertoar općih mjesta hrv. srednjovjekovne pasionske književnosti.

hrvatska srednjovjekovna drama; pasionska prikazanja; žanrovska evolucija

nije evidentirano