hrvatski

Otpori

Otpor možemo definirati kao snage u osobnosti pacijenta prisutne tijekom terapijskog procesa koje se opiru analitičkoj proceduri, njegovom opservirajućem egu i terapeutu. U uvodnom i povijesnom dijelu ove prezentacije poseban naglasak dan je promjenama, od otpora koji predstavlja zapreku terapijskom procesu i utoliko treba biti nadvladan, do otpora kao sastavnog dijela psihoanalitičkog procesa, koji omogućava pacijentu stjecanje uvida o bazičnim patološkim mehanizmima neurotskog poremećaja. Naglašena je posebnost psihoanalitičkog u odnosu na druge terapijske pristupe u tome što se u psihoanalitičkom pristupu radi s otporom, a ne protiv njega. U teorijskom dijelu razumijevanja otpora prezentiran je njegov primarni zadatak očuvanja statusa quo neuroze, odnosno održanja primarne dobiti koju simptomi kao kompromisne tvorevine donose u razrješenju unutarnjeg psihičkog konflikta određenog s dva principa psihičkog funkcioniranja. U tom dijelu prikazane su neke klasifikacije i kliničke manifestacije otpora s kojima se susrećemo u terapijskoj praksi. U dijelu analiza otpora prikazana je specifičnost terapeutske aktivnosti analize otpora koja u sebi sadrži od prepoznavanja otpora do pacijentova suočavanja s njegovim postojanjem, te klarificikaciju, interpretaciju i proradu njegovih motiva i načina pojavljivanja. Budući da otpor predstavlja nezaobilaznu pojavu u terapijskom odnosu, odnosno način na koji pacijent reprezentira sebe u terapijskom odnosu, čija analiza, kroz stjecanje uvida u razinu pacijentova neurotskog konflikta snagama ega i razinu objektnih odnosa, omogućava pacijentu terapijski napredak, završio bih Messerovim (2002) zaključkom: 'Viva le Resistence!'

Otpor,

nije evidentirano