hrvatski

Karakterizacija likova u Instituciji i Evanđelistaru - može li lik probiti granice žanra?

Institucija i Evanđelistar tekstovi su u velikoj mjeri orijentirani na čitatelja - pozivaju ga i nalažu mu da aktivno provodi u njima ponuđene naputke. Izražena pragmatička dimenzija pretpostavlja, kako bi se čitatelja doista i pridobilo, veliku persuazivnu moć teksta. Ona se postiže raznim postupcima, među kojima su svakako najvažniji egzempl, citat, zaključivanje. Jedan od postupaka, iako ne i najvažniji, kojima autor može svojim iskazima priskrbiti vjerodostojnost i persuazivnu moć, jest karakterizacija likova. Za razliku od likova u fikcionalnom narativnom tekstu, konačnu sliku kojih čitatelj sâm sklapa iz indikatora strateški rasutih po tekstu, te ih (zbog individualnosti čitateljskog čina) shvaća nužno pomaknuto u odnosu na autorovu zamisao, likovi moralno-didaktičkih djela trebali bi se (radi ispravnosti shvaćanja teksta) moći shvatiti upravo onako kako to zahtijeva autor i svjetonazor čiji je on predstavnik. Vrijedi li to i u Marulićevim dvama djelima? Ovaj rad na odabranoj skupini starozavjetnih i novozavjetnih, pozitivnih i negativnih likova analizira načine na koje Marulić karakterizira svoje likove. Definira li ih izravno ili predstavlja preko njihovih riječi i postupaka? Predstavlja li misli likova? Koji su gramatički oblici njihova spominjanja u tekstu? Postoje li formule koje prate pojedini lik? Kakav je odnos prema negativnim likovima? Koliko opseg i doseg karakterizacije odgovaraju žanru i ekonomiji izraza? Ovo su samo neka od pitanja na koje se, uz pomoć novijega književnoteoretskog instrumentarija, pokušava pronaći odgovor i rasvijetliti ovaj dosada nedovoljno proučen aspekt Evanđelistara i Institucije.

Marko Marulić; lik; karakterizacija; žanr

nije evidentirano